Hladna, modra rijeka, vrije iz kamena,
Kap joj svaka kao suza čista,
Za me na svijetu, ljepše rijeke nema,
U životu mome ona tako blista.
Gutljaje prve iz tebe sam pio,
Oni su mi dali, jakosti, čvrstine,
U tebi se kupah, tobom se krstio,
Iz utrobe kršne, majke Domovine.
Osjetilim mojim tvoj se žubor čuje,
Samotnih šetnji, moja ljubav prva,
Ma kako daleko, Borak odjekuje,
Čut ću ga i onda, kad me život shrva.
Dubokim kanjonom bure huče, brišu,
U liticam surim, laste, golubovi,
Vrbe se viju, jablanovi njišu,
S visokih visina, kamenje se ori...
Mladosti vječnom, šumi, teče, pada,
Najljepša meni rijeka svijeta,
Ljepša od Nila, Amazone, Kolorada...
Lištico moja, ponosna, sveta!
U krilu tvome, ljubav se rađa,
Djetinjstva, dječaštva i mladosti rane,
Za tobom žeđam, od nektara slađa !
Trajno me vraćaš u najmlađe dane...
Mate Ćavar
(Napisana u Beču, objavljena u "Kršnom zavičaju")
(pjesma pročitana na njegovoj sahrani u Širokom Brijegu, na 1. subotu, 6.2.2016)
Post je objavljen 08.02.2016. u 07:40 sati.