Marketing
Hrana tajanstvenog naziva...
.
Hrana u restoranu ...
Posle pića ide hrana...
Restorani su izmišljeni kao mjesta gdje se jede.
U zadnje vrijeme se sve manje tu jede, a sve više se ljubiš sa jednom kavicom, tri četiri sata. U stilu, naručiš kavu, prinosiš je ustima i njuškaš, pa spustiš, i tako dok ne potrošiš vrijeme planirano za izlazak.To je neki put teško izvodljivo sa expresom jer ti donese tri kapi u šalici, koje možeš oduvati njuškanjem prečestim.
U medjuvremenu, ne gledaš sugovornika, nego piljiš u mobitel, jer ako propadne svijet, moraš to saznati ...
Ovisno od restorana dobiješ ili tipkani list papira ili knjigu na kojoj piše sva moguća i nemoguća jela još od doba jure, kad su se dinosauri jeli u stilu, jedno pleme, jedan dinosaurs dok dinosaurusi ne izumru ili dospiju u frižidere elitnih restorana. Često u restoranu i dobijem komad tog mesa dobro zabarikadiran, ali to je već specijalitet kuće.
U toj debeloj knjizi, kožnih korica, obavezno sa zlatnim svjetlucavim slovima, menu, na više jezika.
Čitanje izbornika je ovisno od grada u kome se čita. Kod mene se to mijenjalo. Prvo sam čitala sa lijevo na desno, i izabrala jelo. Zatim je došlo vrijeme čitanja od desno na lijevo, to jest od cijene jela, ime je sekundarno. Na kraju ni lijevo ni desno, nego na plac, pa u svoju šerpu gledaj s koje hoćeš strane.
U životu ne možeš mnoge stvari odabrati, ali u restoranu, širok izbor.
Uživam.
Volim naručiti jelo zvučnog imena, ili bar nešto kao iznenađenje.
Stroganov, zamišljam rusku stepu i kozake.
Na moj tužni pogled konobar je utješno objasnio da je fino varivo prilog. Grah, i neka neindentifikovana travuljina nisu osvojili moje nepce.
Wellington.
Oooo, to mora da je nešto ratničko, zavodljivi kapetan, morsko, u svakom slučaju dobro. Dobila sam nešto u lisnatom testu, koje sam vrhom noža gurkala, dok nije linula krv iz živog mesa obučenog u taj kaput testa. Pravi biftek mora biti reš, a unutra krvav ... ovo je bio komad mesa živ, samo što nije viknuo o le ... i dočekao toreadora na rogove, to jest mene na vilicu.
Škotska jaja nisam htjela naručiti jer oni ispod kilta ne nose ništa, pa tko zna što bih dobila. Vjerovatno to što ste i pomislili.
To moje naručivanje egzotičnih imena trajalo bi i dan danas. Lijepo naručim nešto nepoznato, kad konobar donese meni pune oči suza, u stilu to se ne može jesti. Glavnokomandujući je morao biti kavalir, i promijenimo tanjure. To je dosta dugo klapalo, a onda je on jednog dana gledajući šniclu koju je naručio i travuljinu koju je morao jesti, izjavio.
-Svatko jede što je naručio.
Znala sam, skinuo je ružičaste naočale kojim me gleda i počela sam roniti suze ... Naravno, pojela sam šniclu.
Sad odgurnem jelovnik i kažem
-Meni teleću šniclu.
Možete je zvati kako hoćete, i raditi s njom što hoćete, samo je donesite.
Post je objavljen 16.01.2016. u 17:25 sati.