Prošla su već tri dana da dolazim k sebi, danas sam si bliže nego jučer, sutra ću vjerojatno još, pokušavam ne zaboraviti na te sitne razlike, možda shvatim konačno što je to tako važno da mi toliko smeta, prvo mi se osušila koža, onda mi se osušila sluznica, počela svrbit, i otada samo pokušavam iskopati nos do malog primozga, ujutro kad ga ispuhujem ima i krvi, a ni kruh mi ne paše, i mlijeko me napuhuje, ustvari, shvatila sam, ja sam princeza a život je patnja.
Otkrivenje je bilo to kako je život prepun mogućnosti i kako ih sami, ne biramo, sami ih stvaramo, i kako nitko to ne zna, nego svi žive u svojim postavljenim uvjerenjima, ponekad mi se čini da kad bi se ljudi poželjeli odreći svojih uvjerenja, da bi svi onda odletjeli u vasionu, jer ne bi bilo ničega što bi ih držalo na zemlji, a najviše od svega ljudi se boje toga, da više nemaju to nešto, za što bi se držali. Te neke svoje rešetke od tamnice kroz koje ćire u šareno polje bezbrojnih mogućnosti.
Vidjela sam tu jednu veselu curicu kako hoda iza svoje mame umotana do nosa, i mama je bila umotana do nosa, i tu svoju umotanost prenijela je na dijete, stavila ga u kalup i to se čini tako ispravnim, svi ti kalupi, sva ta ograničenja...
Vidjela sam cijeli jedan svijet, naizgled drugačiji od ovog, a ustvari, tako nekako, ista pravila, iste šeme... Svejeno, bilo je jako lijepo.
Post je objavljen 15.01.2016. u 09:36 sati.