Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/bujscinskiglas

Marketing

Dvanaest sati!



Prednovogodišnji dan. Ulice moga mjesta obasjane suncem i tek manji broj žitelja grada, kako je to uobičajeno u ovo vrijeme, uvijek negdje žuri. Vjerojatno se nešto besplatno dijeli?! Susreću me poznanici. Poneki uhvati za rukav: „ Ideš s nama?“, i odjure. Drugi odmahuju glavom i u nevjerici se čude, kroz zube mrmljaju gotovo nerazgovijetno. „Ukrali su nam mnogo toga pa čak i Novu godinu, pa što je tih dvanaest sati“, mrmljajući odlaze s vrećicom u ruci.
Lagano, korak po korak niz granitne ploče, uz tek nekolicinu sugrađana nađem se na gradskom trgu. Prazan, tek poneki namjernik, i njih nekolicina koji ispijaju kavu na terasi gotovo praznog kafića. Zastanem pod zvonikom. Otkucava dvanaest sati. Praznina ubija. Čak i lav sa zvonika gleda u prazno. Kao da je ostario od obećanja. Ne želi mahnuti niti repom. Dok gledam ovoga lava misli mi se vrate daleko u povijest : Kakvi su to samo vrsni majstori bili, kipari artisti iz Venecije, koji su načinili ovog lava iz kamena i još mnoštvo sličnih koji su krasili mletačke gradove i trgove. Isklesali ga iz jednog jedinog kamena, polako odvajajući kamenu komadić po komadić stvarajući lava, sudionika svih događanja na trgu i trgovima. Iz oka mu čitam koliko se svetkovina svojim okom nagledao, koliko sirotinje dok su čekali na pomoć, koliko je brodova ispratio, a koliko je putnika sačekao. A danas nitko ni da prošeće. Koliko se tek naslušao božićnih napjeva? Ponekad boljih, a ponekad i nekih nemelodičnih glasova. I znao bi ponekad pustiti pokoju suzu, na isteku slavlja i ulaska u Novu. Danas na trgu caruje tišina, tek pokoji golub koji izvrši nuždu, ili poneki pas koji, kao da ga nitko ne vidi, podigne nogu i zapiša zvonik. Već duže vremena ovo su sve češće njegovi posjetitelji kao i poneki putnik namjernik koji tek zaluta na ovaj zlata vrijedan trg.
O čemu to danas razmišljaju moji sugrađani, dok im nemilosrdno iz džepova ne uzimaju samo novac, već im polako i dušu raznose. Razmišljaju li o bilo čemu drugom u ovo vrijeme doli o tome što i koliko će nečega kupiti, koliko će od toga biti vrijednost ili pak običan kič, a sve to da bi svojoj obitelji priuštili sebi svojstvene blagdane, onakve kakve u većini moji sugrađani i smatraju: «u se i na se, a daj bože ako može i poda se». Međutim ovi su blagdani i blagdani druženja, no o tome sigurno ne razmišljaju dok užurbano, gotovo panično trče - kupujući…. kupujući. O tome ne razmišljaju niti oni kojima smo podarili dio naše demokratičnosti, kojima smo podarili tu blagodat. Hm, hm, kako smo još uvijek naivni. Pa tko još danas mari za blagodat, shvaćaju li da oni koji prigrabe demokratičnost postaju nedodirljivi, tvrdi u srcu. Čak i u ova doba kada bi trebali biti najmekši. Kao da su nam oni odredili kakve ćemo to blagdane slaviti, koliko ćemo se družiti, koliko će nas biti na ulicama. Ili ne daj bože na trgu. Ne znaju oni, niti će ikada doznati da su ova druženja dio našega bića, ona nas određuju i socijaliziraju. Ona nas čine ljudima, ne samo u ovo predblagdansko vrijeme, već kroz čitavu godinu. Postavite li ovo pitanje onima kojima smo podarili dio naše demokracije, odgovor iz usta onih koji odlučuju bit će vrlo štur i nemušt: „Štednja.. štednja!“ Kakav farizejski odgovor! Štedjeti na druženju koje je simbol čovjeka i svega što je lijepo, kao i zabavi povodom novogodišnje noći, no zato s mnogo vatrometa koji je proizvod farizejskog morala. On nije ništa drugo do obrambena strategija onih koji se bogate u slavi, autoritetu, imetku, moći, ne bi li sačuvali svoj socijalni značaj. Sugrađani moji, nije farizejstvo jednostavno licemjerje već je razrađeni način života. Ne temelji se on na štednji svijetla, štednji na domjencima, općenito na štednji, ostvarenju humanih vrijednosti, na poklonima siromašnima, nekim malim paketićem, već se koristi kao paravan, zapravo se trudi jedino oko pribavljanja materijalnih dobara. Farizejstvo je egzistencijalna životna struktura koju farizej sistematski izgrađuje i prividom moralnog ponašanja zastire način bogaćenja. I dok tako šećem polumračnim ulicama pomislih: duh Božića kao i svih ovih blagdana, izgubio je svoje boravište. Boravište koje je dosad bilo ljudsko srce, a odsad je tek - novčanik.
Ovaj tekst nastao je temeljem riječi jednog mog sugovornika, dugogodišnjeg ugostitelja, koji mi je pred neki dan rekao: „Evo, godinama radim i jedan sam od rijetkih koji je otvoren na ovom prostoru čitavu godinu, a da se moji gosti dangube sa golubovima zaista nema smisla. Zatvorit ću svoj lokal preko blagdana. Pa pogledaj ovaj trg, u njega su uloženi milijuni naših novaca. Mojih, tvojih, poreznih obveznika ovoga grada. Na trgovima se oduvijek nešto dešavalo, nadao sam se, nekako je to krenulo s pretprošlom i prošlom Novom ( zahvaljujući dobrim ljudima), a ove godine opet zjapi prazan. Kao da nisu blagdani. Pa kako da radim, tko će mi ući u lokal. Nigdje ugode blagdana? Pitam se, kako se tek osjećaju naši gosti koji prošeću praznim trgom dok osluškuju sablastan zvuk svojih cipela. Vjerujem da više ni ne požele navratiti u moj grad. Pitam se trebaju li nam uopće gosti za blagdane...“ I kao da daje odgovore, samo odmahne glavom.
I baš mi je to njegovo odmahivanje glavom vratilo sjećanje od samo petnaestak godina unatrag. Sa koliko sam se žara borio da se završi trg, vjerujući da će otvorenjem trga zaživjeti i društveni život ovoga grada. Nisam ni u snu pomislio da će ovaj trg danas biti aerodrom za golubove ili pseća stanica za nuždu.
I dok polako, nogu za nogom odlazim sa trga, glavom mi struje misli o onome što je najvažnije. Treba mijenjati ljude koje osmišljavaju jučerašnje i današnje blagdane, jer ako oni osmisle i sutrašnje, bojim se da će se blagdani ugasiti, a porezni obveznici debelo to platiti!



Post je objavljen 10.01.2016. u 17:46 sati.