Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/lisbeth

Marketing

priča iz bolnice

Postojao je dugi niz godina u mojem životu koje su bile strašne. Bile su strašne kad sam ih živjela i još su strašne kad pogledam unazad na njih. Proći će još puno godina dok mi sjećanja ne izblijede i ostave samo one svjetle trenutke kojih je bilo sigurno manje od onih koje će moj mozak obojati zaboravom, režirati izbacivanjem loših djelova i stvoriti nostalgičan film koji će samo djelomično odgovarati istini.
Ali tako to biva sa sjećanjima, ja se radujem tom danu.

Taj je niz uspio sustavno i neprimjetno izjedati me, iznutra, nisam toga ni bila svjesna dok me nije obuhvatilo cijelu, poput vodenih kozica. Sav moj optimizam, shvatila sam tada, sva moja snaga karaktera i pozitivni stavovi bili su samo ljuštura koja je skrivala ranu koja se širila i tada, kad je više nisam mogla skrivati, sjela je na moja leđa, poput kamena i ja sam sve teže iznašala dane. U jednom od tih dana, kad sam već počela se miriti sa činjenicom da nemam više snage za dalje, na običnom parkiralištu, iz običnog auta, izašao je On i krenuo prema meni korakom umornim od života, ali zastao je pored mene i njegova snaga se prelila u mene, jasno, poput vode u praznu čašu.

On je postao moj suprug godinu dana poslije toga i ja sam uspjela preboliti svoju bolest, uspraviti se i podići glavu. Oporavila sam se, vratila snagu i počela živjeti. Mislila sam ipak postoji nagrada u ovom svijetu, ipak postoji kraj lošem, ipak ima ta davno ispričana, prožvakana i ispljunuta sreća, ta ljubav koja boji tolike priče.
Nakon par mjeseci našeg braka, netko, neka osakaćena duša, možda onakva kakva sam ja bila prije, bacila je bombu na mog supruga. Prošao je sa lakšim ozljedama, u nozi ostali su geleri da ga podsjećaju, njega i mene koliko je malo trebalo da sve nestane. Ali nije, život je tekao dalje, bivao sve ljepši, svaki novi dani bili su razlog za sreću. Bila sam sretna. Bila sam voljena i voljela sam. Vjerovala sam da ne postoji ništa što bi moglo poremetiti tu sreću.

I jednog dana, kako to biva, jedan od tih gelera se inficirao. Stvorio ranicu veličine nokta na malom prstu i ta mala ranica stvorila je sepsu koja se nikako nije mogla dovesti pod kontrolu. Sepsa je opteretila organizam i dobio je infarkt.
Jedna operacija, 5 sati čekanja na hodniku da vidim da li živ. Nikada više to neću učiniti, čekati da vidim nekoga poslije operacije. On je bio živ, ali nije izgledao tako. Bio je prekriven zelenim pokrivačem, bilo je slabo svjetlo u hodniku jedne neonke, pod njim je i on izgledao zeleno, mrtvo. Pored njega nije bilo aparata koji čini onaj spasonosni tik-tak zvuk. Neću nikada zaboraviti kako je izgledao tu večer.
Otišla sam kući i rekla svojoj kćeri da je sve u redu, smijala sam se, nikome nisam ništa rekla. Gledala sam u telefon kao u neprijatelja i mrzila ga svaki put kad je zazvonio. Mrzila sam ga i kad nije zvonio. Jer ta prokleta mašinica može u svakom trenutku veselo zazvoniti i prenijeti mi vijest iz bolnice.
Iz bolnice nikada, ali nikada neće na te proklete mašinice doći lijepa vijest.

Prošlo je dvanaest sati. Počela sam osjećati olakšanje, spakirala sam se i otišla u bolnicu. Besciljno sam stajala u hodniku vjerujući u svojoj glavi da će mu moja blizina pomoći. I onda su rekli da mora na još jednu operaciju. Otišla sam kući, dovela kćer iz škole i čekala još 12 sati. I opet otišla u bolnicu. Pustili su me da ga vidim. Nisam ga poznala. U tom krevetu bio je netko sličan mom mužu, okružen aparatima koji svjetle, tiktaju, cvile. On je govorio da me voli i da pazim na sebe. Šaptao promuklim glasom ispod maske sa kisikom. Moj muž ne govori da me voli. On mrzi takve stvari. On pokazuje.
Te njegove riječi preplašile su me više od ičega, ali smješila sam se, govorila mu isto, govorila sam da je sve u redu i da je sad dobro, neka se ne brine.
Izašla sam plačući.

Sutradan me nije prepoznao. Ignorirao je moju prisutnost. Ja sam ga mazila po ramenu, jedinom slobodnom mjestu njegove kože od svih onih žica, igala i napravica, šutjela sam i mazila ga dok nije zaspao.
Sljedeći dan je bio vezan za krevet, trgao se i psovao, vikao na mene i tjerao me od sebe. Nisam otišla. Isto sam ga mazila po ramenu dok nije zaspao.
Dan iza toga se broj aparata u prostoriji povećao, više ništa nije funkcioniralo samostalno, sepsa je opet buknula.
Čekali su još dan i odveli ga na novu operaciju.
Bio je prekriven istom zelenom plahtom, noge nije bilo. Ležala je mrtvo i zgužvano plahta na mjestu gdje je njegova noga bila. Pogled na to nije me dotakao. Nisam nijednom jedinom emocijom reagirala na to. Smatrala sam je neprijateljem koji ga ubija i treba biti maknuta. Poželjela sam morbidno da ju vidim, taj odsječeni ud, da vidim kao izgleda to što je ubijalo ga.
Nisam pitala, znala sam da mi nitko to ne bi dozvolio da vidim.

Danas je 45 dana od kad je ušao u bolnicu. Oporavlja se. Čeka ga još jedna operacija. Ja se pokušavam priviknuti na činjenicu da ću nakon godinu dana braka učiti svog muža hodati. Svaki dan sam u bolnici, svaki slobodni trenutak odrađujem neki od njegovih poslova, život mi je sveden na to da mu budem potpora, razmišljam o tome koliko je on bio potpora meni i koliko je on bio moja snaga. Ja trebam biti njegova. Ne trebam, nego želim.
Sada je on opet sličan mom suprugu, ne govori mi više da me voli i ja sebično pomislim na onaj dan kad je opijen anestezijom govorio mi to bez prestanka. Sebično mislim da sam zaslužila da mi to govori i sjedim pored njega, ono vrijeme posjeta koje mogu biti sa njim, on šuti pored mene i gleda u televizor. Ja znam da ne gleda što god jest na njemu, da su mu misli negdje drugdje, ali ja sam tu, kao da me nema. I ustanem se i odem. On ne kaže ništa.

I sada sjedim kod kuće i pitam se, hoću li umjesto svog savršenom muža kući dovesti stranca?


Post je objavljen 06.01.2016. u 19:04 sati.