"Moramo ozbiljno razgovarati. Večeras kad dođeš. Bok."
Rekla i poklopila.
Zvuk iz mobitela ga je smrznuo. Kako ton tako i riječi. A tako se bio obradovao kad je na zaslonu vidio da zove ona, a ne opet onaj davitelj.
'Moramo ozbiljno razgovarati'...otkad zna za sebe nije podnosio tu floskulu. Zapravo, kad bi mu bila upućena imao je nekakav dvostruki doživljaj; nije znao da li da zbriše ili da prasne u smijeh. Jer, u "moramo ozbiljno razgovarati" ima nečeg pomalo tragikomičnog. Primatelja te izjave upozorava se da se pripremi na lošu volju i mračan izraz lica inicijatora razgovora, na čudno naglašavanje i usporeno izgovaranje riječi koje slijede, na neobičnu intonaciju, na hrpu prigovora koji slušatelja bez sumnje očekuju, na dramu. Gotovo da postoje pravila nastupa koji proizlazi iz "moram ozbiljno razgovarati s tobom".
A što je najgore, malo kad to dobro završi. "Što fali običnom pričanju?", upita se.
Ali koji joj je sad zapravo vrag? Nije valjda...nije valjda trudna?? Nije se mogao sjetiti neke u tom smislu rizične situacije zadnjih mjeseci. Bolesna? Pa jučer je izgledala zdrava ko dren, a nije ni spominjala neki odlazak doktoru.
"Možda me.....napušta", pomisli. Ali zadnja svađa koje se mogao prisjetiti datira od prije skoro dva mjeseca, i k tome je bila prilično benigna i sasvim kratka. A uostalom, iznenadne odluke iz vedra neba nisu njezin stil.
Ima on doduše - negdje duboko u sebi zaključan - neki nejasan dojam da će ga ona jednom nogirati. Ali taj dojam kao da se odnosi na još daleku budućnost, na neke okolnosti koje će se neminovno ispriječiti između njih, ali još ni izbliza ne postoje, možda samo u povojima.
Nije više mogao raditi, bilo bi uzalud, misli su mu bile tričetvrt grada daleko. Kako šefa ovaj tjedan ionako nema, smislio je neku izliku za kolege i nestao. Stepenice kojima se spuštao prema izlaznim vratima kao da su bile klizave; mora da mu se samo učinilo ali je ipak hodao opreznije.
A zapravo večeras nije ni namjeravao doći k njoj. To bi joj javio nakon posla; želio je s prijateljima pogledati prijenos Lige prvaka, kod jednog od njih. Uz mnogo piva, naravno. Kasnije bi malo izašli u grad. Ona nikad oko takvih stvari nije pravila probleme, imala je uvijek nešto za raditi, ili bi si pak takvih večeri brzo smislila neku zabavu s frendicama.
Ali sad sve to otpada, morat će otkazati frendovima.
Izašavši na ulicu, kupio je neki sendvič, koji se pokazao odvratnim. Ušao je zatim u jednu birtiju, ali su imali samo mala piva pa je odmah izašao. Ubrzo je pronašao neku drugu.
Bilo je tijesno unutra, puno ljudi i sve u dimu. Pivo je bilo gorko, uostalom ubrzo nakon što je naručio sjetio se da je odlučio da više ne pije tu marku. Ali nije želio gnjaviti konobara promjenom narudžbe.
Ljudi oko njega glasno su pričali ali ništa nije razumio. Osjećao se kao da ga ispod želuca hvata neka hladna ruka. Uzeo je novine, ali ga je susjedni gost upozorio da nisu slobodne, da je tip koji ih čita samo na WC-u. Krajnjim intelektualnim naporom shvatio je da to znači da ih treba vratiti odakle ih je uzeo.
Pio je s mukom još neko vrijeme, u nemoći da u glavi formulira ikakvu suvislu misao. One novine stajale su nedirnute, iz WC-a nije izašao nikakav čitač. Izgledalo mu je da se iz minute u minutu ljudi oko njega sve više izobličuju. Kad više nije bio siguran znači li to 'izobličuju' zapravo 'izopačuju' (pomisli kako bi mu pomogao rječnik, ali njih ne drže po birtijama), ubrza srkanje piva ne bi li što prije odavde izašao.
Ubrzo zatim iz zvučnika su počeli odjekivati početni tonovi jedne od njegovih najomiljenijih pjesama. Učini mu se nepodnošljivim da tako dobra muzika svira među ovako odvratnim spodobama, pa plati pivo kojeg je još u boci bilo za pola čaše te izjuri van.
Bilo je već prilično mračno. Ulična rasvjeta bila je uključena samo polovično, i nije se mogao sjetiti da mu je ikada ovako nedostajala druga polovica svjetla.
U zgradi preko puta nalazila se kladionica i odmah do nje brijačnica. Ušao je u kladionicu, ali odmah i izašao sjetivši se da utakmicu ionako neće gledati. Padne mu na pamet da se za te pare ošiša. Otvori vrata frizeraja i pozdravi, ali ga frizerka dočeka informacijom da su osim ova tri gospodina koja čekaju - naglasi njihovo postojanje laganim trzajem vratom - na redu još i dvojica koja su trenutno u birtiji prekoputa. Odustao je i izašao.
Želio je prijeći cestu na zebri na velikom križanju, ali ga je iživciralo što su svi semafori crveni pa se okrenuo i zaputio uzbrdo. Parkirani automobili uzeli su gotovo sav prostor za hodanje. Kao mali pamtio bi i protiv svoje volje sve registracije svih parkiranih automobila ali se već odavno izvježbao da to ne čini. Pločnik je bio ispljuckan. Vidio je kako gore na vrhu ulice neka žena viri u kontejner tražeći boce; učini mu se da je žena zapravo slikarija na zelenoj površini kontejnera. Neka druga žena izlazila je iz taksija, ali shvati da ne zna što bi s tim podatkom.
Svakim sljedećim kućnim brojem postajalo je sve hladnije a rasvjeta bivala sve slabijom. Pomisli da tako možda ipak i treba biti, sjetio se da je negdje pročitao rečenicu "mrak je stariji od svjetla" i to ga nekako umiri.
Međutim, hladnoća ga je smetala. Je li starije hladno ili toplo, o tome nikad ništa nije čitao. Kućnih brojeva nakupilo se već preko šezdeset, a veliki sat kod autobusne stanice pokazivao je sedam.
Post je objavljen 04.01.2016. u 22:37 sati.