Prazna pjesma
Nema te, a toliko si mi potreban
Dok krupni nemiri lupaju mi na vrata.
Gdje si, kada treba mi ruka oslonca
I rame, da sakrijem suze u tvojim skutima?
Kako ću dalje, kad kamen si što pritišće mi dan
I hladnoča klizi niz grudi u samoći, ponovno sama…
Čemu riječi što izgaraju u večeri grča i stvarnosti koju ne želim.
Kako da gazim bodljama u krvi a bez tebe u naručju na stazi prema smrti?
Dani nestaju u magli praznih dodira, u muku izgovorenih riječi i samoči, samoči…
Kako da vratimo razum i strast kad umrli su nam putevi prema istini
I kao nemočni starci stojimo na pragu kraja bez početka jutra u izmaglici bez nade za sutra, a još sam tu na tvom pristaništu bez sidra u nemirnom moru…
Sapličemo lažne konopce, jauci nam odzvanjaju u hladnim dodirima misli
Bez početka i kraja, kao kapi rose na kristalu sniježne pahulje, smrznuti i sami..
Probudi se i podigni pogled sa praznih zidova stvarnosti,
Još sam tu, putniku samoće u objesti…
Otvori vrata srca i dozvoli da te mir i ljubav dotaknu
I znaj da je hladnoča samo čas što topi se u mojoj blizini, ali daj mi snage
Daj mi snage da izdržim novo jutro u tvom naručju, bez grča …
Nada 04.01.2016
Post je objavljen 04.01.2016. u 21:07 sati.