Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/elusive

Marketing

Mislila sam da ce ovaj blog ostati na postu iz 2011...
Al dok sjedim ovdje sama; sa salicom zelenog caja, dekom prebacenom preko stopala; jer znas da su mi ona oduvijek hladna; razmisljam o donosenju novogodisnjih odluka...

Znas da ja nikad ne donosim novogodisnje odluke. Ili barem nisam nikada do sada... Mislim da sam ti jednom o tome isto pricala; ako se ne varam....

Al eto me tu. Jer misli me more vise nego prije, a ova snuzdenost u grudima ne prestaje.... A i kazu da papir; pa makar i ovaj virtualni, trpi sve...
Tamo negdije na pocetku tinjederskih godina, samo sam se zeljela docepati 18; jer onda cu biti odrasla i sve ce biti lakse....

Sa 18 mislila sam kako cu sa dvadeset imati seeden zivot, kako cu znati sto zelim i gdije idem.
Sa 25 samo sam se zeljela docepati onih mirnijih 30; jer onda cu biti potpuno odrasla, imati zivot, ljubav svoga zivota i moje male, vlastite ruke koje me vole...
E, pa da ti kazem, bila sam u krivu. Kao i mnogo puta prije toga. Zivot mi je u rasulu vecem nego ikada; osmijeh je sve rijede na mojim usnama, ove godine nikako nisu mirnije i malih ruku jos uvijek nema... Mozda je jedina razlika to, sto sada ne ocekujem 40te. Ne ockujem nista. I nadam se jako malo stvari...

Dragi prijatelju, slomili su me vise puta i svaki put jace nego prije. Ali jos sam tu... Pisem da olaksam dusu i da ako me za godinu ne bude, barem cu negdie na virtualnom papiru ostaviti nekoliko posljednjih misli, ili zelja ili novogodisnjih odluka. Nazovi to kako zelis...

Kazu da je izgubljeno jedino ono cega se odreknes. Ne, ne znam tko je to prvi rekao... i ne, ne da mi se googlat.
Ali ako je to zbilja tako onda se odricem svih onih ljudi koji mi crpe energiju i zbog kojih se svakodnevno sve manje smijem.
Onda se odricem sjecanja na bivse ljubavi i molitva da su uredu.
Onda se odricem supaka koji mi svakodnevno "uljepsavaju" zivot.
Onda se odricem bolnickih hodnika i cekaonica. U novom zivotu necu cekati.
Onda se odricem cekanja na bolji zivot.
Onda se odricem nade u bolje sutra i da ce netko nesto zaista poboljsatio ovdije, na ovom mjestu.
Onda se odricem boli koje nosim za sve one koji na mene rijetko misle.
Onda se odricem laznih prijatelja.
Neka je sada sve to izgubljeno... Mozda pomalo pomogne.
Ali nikako se ne odricem pakiranja kofera i odlazaka, ma gdije to bilo...

Dok sjedim ovdje sama; sa salicom zelenog caja, dekom prebacenom preko stopala; jer znas da su mi ona oduvijek hladna; razmisljam o tebi prijatelju... Nekako se nadam da me jos uvijek cekas. I da se ne vidimo tako skoro....

Dok sjedim ovdje sama; sa salicom zelenog caja, falis mi...

Post je objavljen 30.12.2015. u 00:06 sati.