Nisam se dovoljno potrudio nešto napisati prije ovih dana pa eto sad samo ukratko povodom jučerašnje 72. godišnjice operacije Ulusi. Inače to su teme o kojima ne pišem prvi put, oni koji duže prate vjerojatno će se sjetiti nekih starih postova.
Ukratko objašnjene okolnosti deportacije Kalmika i operacije kodnog naziva Ulusi u režiji Staljina, Berije i Kalinjina.
Ukazom Vrhovnog Sovjeta SSSR od prosinca 27. prosinca 1943. riješeno je da se Kalmička ASSR likvidira, a kalmičko stanovništvo se ima raspodijeliti po različitim regijama Sibira. Specijalna operacija počela je sljedećeg dana, u vremenu kada je na svim frontovima nedostajalo mehanizacije i oružja i dobro obučenih kadrova Vrhovni Sovjet SSSR našao je za shodno angažirati elitni motorizirani puk tzv. unutrašnje vojske NKVD na odvođenju civilnoga stanovništva iz kalmičke stepe u Sibir.
Specijalna operacija je cinično nazvana Ulusi (od mongolske riječi ulus- kraj, zavičaj, zemlja)
Vojno sposobni muškarci su u pravilu bili u Crvenoj armiji na frontu gdje su se i istaknuli izuzetno za jedan tako mali narod (21 heroj Sovjetkog saveza i 8000 nosioca raznih drugih medalja i spomenica). Dok je par tisuća onih pravih kolaboratora već pobjeglo s Nijemcima na zapad (mnogi od tih kalmičkih kolaboratora su štoviše i došli s Nijemcima iz europskih zemalja gdje su se naselili nakon Oktobarske revolucije). Čak i sami dokumenti NKVD-a ne tvrde da je u njemačkim redovima i u anti-sovjetskim paravojnim formacijama ikada sudjelovalo više od 5000 Kalmika naspram 20 000 + Kalmika u Crvenoj armiji. Za razliku od nekih drugih manjinskih naroda s juga Rusije (nebitno za ovu temu kojih) nije zabilježena pojava masovnog dezertiranja i pristupanja Nijemcima među Kalmicima crvenoarmejacima.
Dakle stanovništvo koje je obuhvaćeno deportacijom u pravilu bolesnici, starci, žene i djeca. Muškarci kalmičke narodnosti zadržani su u vojsci još neko vrijeme u neznanju o tome da su njihovi roditelji, žene i djeca već odvedeni u Sibir. Oni su (bez obzira na čin ili odlikovanja) povučeni postupno iz Crvene armije nekoliko mjeseci kasnije (do travnja 1944.g). rekli bi im je da idu kući na dopust, a onda bi ih slali na prisilni rad na razna mjesta. Osobito je zloglasno takvo mjesto bio logor Širokstrojlag na gradilištu hidroelektrane Širokovska na Uralu gdje je od teškog rada i gladi umrlo mnogo Kalmika. Smatra se da od cca 98 000 deportiranih Kalmika polovica nije doživjela povratak iz Sibira 1957.g. (neke precizne podatke je jako teško odrediti, koliko sam shvatio ovaj broj deportiranih ne uključuje muškarce koji su kasnije povučeni iz vojske nego samo civilno stanovništvo)
Inače postoji mnoštvo dokumentaraca o deportaciji Kalmika ali svi su na ruskom jeziku, bojim se da mali postotak čitateljstva razumije ruski, tako da ne vidim svrhe u stavljanju većeg broja videa osim ovog jednog koji je po meni najbolji i suvremeno napravljen, ima mnogo autentičnih svjedočanstava još živućih žrtava deportacije koje opisuju svoja dječja iskustvo deportacije u teretnim vagonima, susret sa smrću bližnjih, teško djetinjstvo, odrastanje i život u Sibiru u tijeku 13 godina izgnanstva do 1956./57. kada je Hruščov u procesu destaljinizacije proglasio rehabilitaciju represiranih naroda SSSR-a i kada je Kalmička ASSR ponovno uspostavljena.
Ako nekoga zanima iznimno i više filmova može se javiti u komentarima pa ću staviti linkove.
Kao što je poznato u periodu između dva svjetska rata na teritorij Kraljevine SHS dospjeli su Kalmici izbjeglice nakon građanskog rata u SSSR-u. Najveća takva zajednica postojala je u Beogradu (tristotinjak ljudi) Stigli su početkom 20-ih godina, a otišli su na zapad s Nijemcima '44 kad je Crvena armija bila pred vratima Beograda. Zajednica beogradskih Kalmika važna je za povijest buddhizma i po tome jer su u Beogradu sagradili prvi buddhistički hram na teritoriju Europe (naravno ne računajući europski teritorij Rusije). Nažalost taj objekt nije potrajao dugo nakon rata i srušen je '47.
Kalmički buddhisti su još od doseljenja u Prikaspijsku nizinu i na donji tok Volge u 17. stoljeću održavali predano religijske veze s dalekim Tibetom, kalmički redovnici su putovali na edukaciju u monastička učilišta u Lhasi i održavali visoki stupanj samostanske discipline i skolastike u skladu sa tradicijom škole Gelug. Tako je bilo do Oktobarske revolucije kada je počelo zatiranje svake vrste duhovnosti. Vladimir Iljič Lenjin je i sam bio 1/4 Kalmik jer imao je baku kalmičke narodnosti i trudio se pridobiti Kalmike na stanu sovjeta obećavajući im komunizam kao oslobođenje no tradicionalni stepski nomadi nisu imali "industrijskog proletarijata" pa nisu niti njegove ideje najbolje razumjeli, a također bili su blisko povezani s Kozacima na jugu Rusije s kojima su dijelili samodostatni život od svoje zemlje i svojih stada te ratnički duh, također i povlašten položaj kod ruskog Cara u odnosu na običan ruski puk, ukratko kao i svi ostali narodi Ruskog carstva s dolaskom Oktobarske revolucije i građanskog rata i Kalmici su se nekako podijelili na crvenoarmejce i bijelogardijce, a s porazom potonjih tisuće Kalmika dospjele su početkom '20-ih godina u Europu u zemlje poput Francuske, Njemačke, Bugarske i prije spomenute Kraljevine SHS (Jugoslavije).
Nakon kratkog perioda relativnog nemiješanja sovjeta u njihovu religiju početkom 20ih godina došla je era Staljina u kojoj su svi od 92 samostana i hramova na teritoriju Kalmičke ASSR uništeni, a redovnici koji nisu uspjeli izbjeći u inozemstvo su pobijeni, do sredine '30ih u Kalmikiji više nije bilo nikakvih tragova religije u javnom životu.
Krajem Sovjetskog saveza i komunizma vraća se uloga vjerskih institucija ali tek 1996. ponovno je sagrađen prvi pravi buddhistički hram u Kalmikiji- Geden Sheddup Choikorling koji je tijekom sljedećih devet godina služio i kao centralni hram u republici, a danas služi kao monastički centar, manji hramovi sagrađeni su u svim većim naseljenim mjestima republike.
Centralni hram u glavnom gradu Elisti dovršen je 2005. na mjestu koje je odredio i blagoslovio 14. Dalaj Lama Imenovan također od HH Dalaj Lame- Zlatno Boravište Buddhe Šakjamunija. Otvoren je 27.12. 2005. simbolično na 62. obljetnicu ukaza o likvidaciji Kalmičke ASSR. Najveći je hram na teritoriju Europe danas, a zbog specifičnog ojrat-mongolskog stila koji je poštovan pri gradnji, po mojem mišljenju, spada među najljepše buddhističke hramove na svijetu:
https://en.wikipedia.org/wiki/Burkhan_Bakshin_Altan_Sume
http://www.kalmykia.eu/sights/gold-temple/
Post je objavljen 29.12.2015. u 21:07 sati.