Marketing
Vidjeti ćeš i sjetiti se.
Božić je prošao ća, i ostala je škemba kao tiha potvrda. Tiha i pokrivena, neugodno koliko mi jest u svom tijelu kada se krivo pomaknem i osjetim ju, kao suptilnog frenda u pozadini, pa ej ti, kako si, dugo se nismo vidjeli. Djevojka sa kojom se ljubim ovih dana, jer je to jedina rečenica kojom ju mogu opisati bez da to postane a thing, a taj thing ima naročitu naviku natjerati me da najednom gledam taj thing drugačije kao da se nešto stanovito i važno promijenilo mada ništa nije, kaže ( vratio sam se na djevojku i što kaže ) da joj je ta škembica slatka, i da ne voli nabildane tipove, što nikada nisam bio u strahu postati, pa sam siguran. Sve je to dio kobnog plana, tesati škembu sezonu po sezonu, kolač po kolač, u svrhu sofisticiranog, diaboličnog zavođenja te nasumične djevojke koja se pojavila u životu mi bez pretjeranih fanfara i upozorenja. Nikakve konferencije nisu bile sazvane. Nikakva spontana okupljanja. Samo je ušetala taman na vrijeme da mi škemba postane opravdana. Sada, nakon Božića, nastupa onaj krhki no blagoslovljeni magloviti period do nove godine, koja se lunja iza ugla sa malo kakvim obećanjima osim onog imperativa da u nju treba uči u pomno isplaniranoj noći koja nikako ne smije biti zaboravljena, kao što će naposljetku, sudbonosno, i biti. Zaboravljena, ne pomno isplanirana. Svi planovi i rezolucije prije ili kasnije bivaju pogurnuti "kasnije". Nisam valjda jedini? Nisam. Klimaš glavom. Razumiješ me.
I onda dođe, i onda se baci posljednji broj sa svjetleće numere na trgu Bana Jelačića prije no što ostatak bude spremljen, i onda se pitamo kako je brzo stavljen natrag. U među ćemo vremenu biti, uz malo sreće ili prilike, biti okupani u slanim, planktonskim vodama Jadrana, i ja ću se negdje pronaći kako i o tome pišem da je stiglo mrvicu brže nego što pamtim da dolazi, kao što Ljeto, Zima, Sisvete ili rođendan mi imaju tendenciju doći. I tada će me oprati ta blaga vesela panika koja me po ramenu tapša i sada, da gubim tlo pod nogama ili da ću ga svakako izgubiti u skorije vrijeme i potpuno izgubiti kontrolu ili sebe ili nekoga koga volim i da neće biti puno toga što mogu napraviti kako bi išta od toga spriječio. Donio sam dobru odluku kada su me prvoga puta pitali koju bi, da mogu, supermoć odabrao, jer se takvi odgovori pamte te su nam dodjelene kada umremo, uvjeren sam, kada sam im rekao da želim kontrolu nad vremenom. Time-man. Dr. Clock. Happy Hour. Mogu pauzirati vrijeme i kretati se među prašinama zaustavljenosti neprimjetno. Vratiti ga unazad kada sam naravno zajebao. Unaprijed kada čekam bus. Mogućnosti su neizmjerne. Osobito ne sekundama i satima i danima. Malo se što promijenilo od mog odabira.
I nemam ih, rezolucije. Ne želim davati univerzumu ideje. Bolje ga iznenaditi, ako je to uopće moguće. Dočekati ću ju sa novim si starim prijateljem, koji se, nešto kao i ona djevojka, ušuljao natrag u moj život sa stanovitim stilom, smiješkom i iskrenošću. Sada smo opet dobri. Do malo prije nismo bili. Izgleda da se stvari ipak mijenjaju. Ili ostaju iste, ako trepćeš dovoljno sporo. U tome je trik. Trepkati sporije nego što percepcija negativnosti propušta. Nojevi imaju pravu ideju. Glavama u tlo, ne kroz zidove.
Odbrojati ćemo svoje, zagrliti ćemo se, svi skupa zajedno, i biti sretni. Dignuti ću nešto u zrak, ako ne ništa pogled, i nebrojeni put zahvaliti zvijezdama. Zato se nova godina slavi na ponoć. Da, uz malo meteoroloških mogućnosti, vidimo svjetlosnim godinama unazad, i skužimo da nam tragovi putuju puno dalje nego ikada možemo znati.
Post je objavljen 28.12.2015. u 22:46 sati.