Marketing
Let it snow...
Prošao je i sveti Nikola, stiže Božić. Malo sam se iznenadila kad je kolegica za sv. Nikolu tražila kćeri šibu za kupiti jer sva djeca u vrtiću imaju šibu pa bi i ona, uz sve ostalo što joj je namijenila. Drugi dan dolazi kolegica i kaže da maloj traži zlatokosu lutku s kosom do poda, da ona ima dvije do pol leđa ali da mala hoće do stopala jer tako prava zlatokosa izgleda... I tako mislim si ja kako ništa od toga nisam imala kao dijete, ne sjećam se ni da sam takvo što željela. Kod nas nije bilo takvih darova, mislim da se ni mama nije zamarala time niti sam ja znala za takvo što. Znala sam da šibu dobivaju zločesta djeca pa sam bila ponosna što šibu ne dobivam, kod nas su slatkiši uvijek bili in.
I tako gledam sad koliko se toj djeci udovoljava i istovremeno ne mislim da sam išta previše propustila što to isto nisam imala. Ono što ja volim u ovo doba godine i ono što smo mi kao djeca radili jest sanjkanje.
I zato kad vidim snijeg, saonice, uhvati me nostalgija jer to je ono što smo mi imali. Imala sam skijaške dječje hlače, saonice i noge za uspeti se do najveće uzbrdice kako bi spust bio što bolji. To je bilo to, cijeli dan na ledenom zraku, obrazi crveni, noge mokre. To sjećanje na djetinjstvo je nešto cemu bi se uvijek vratila da mogu, to je ono što ja svake zime poželim i što probudi veliko dijete u meni. Ne znam ni skijati, ni rolati da idem sad na ova novootvorena klizališta, znala sam samo sjesti na saonice i pustiti se s jednog kraja Pirote do drugog. Nama djeci su najveći neprijatelji bili čistaći ulice, oni likovi iz cesta što dovezu sol i pospu cestu, njima i babama koje su to isto radile smo u inat znali i posuti vodu i zalediti čitavu cestu. Bila su to neka druga vremena, drugacija djeca nego danasnja. Kad kažem da ne razumijem to ugađanje djeci, uvijek ce mi netko reci da ja to ne razumijem jer nisam majka, ok, mogu se složiti s tim, ali i moja mama je bila majka pa ne osjećam da me necime posebno zakinula... Naravno, ne mislim nikome ništa pametovati, nisam tu radi toga. Nakon dugo vremena sam samo sjela i poželjela reci po stoti put koliko volim snijeg i sanjkanje i koliko je bilo lijepo biti dijete neoptereceno materijalnim, bila je bitna igra, koja gruda snijega, najbrže saonice, najveći vlakić koji smo mogli napraviti kad se svi povežemo. Ponekad smo znali završiti u potoku, ali uci u toplu kuću i presvući se, utopliti, to je bio osjećaj toplote, nikad više ponovljen...
Lijepo je bilo biti dijete u nekom drugom vremenu, zaista je, šteta što je djetinjstvo naglo prekinuto, što taj osjećaj ne traje vjecno...
Keep trying
Post je objavljen 12.12.2015. u 10:27 sati.