Zahvalna sam na danu što ga pokreće Sunce
na noći što ju Mjesec beskrajno prožima
zahvalna sam na otkucaju što daje ga srce
zahvalna sam na putu što duša ga ima
Zahvalnost. Imenica zaboravljena smisla. Tko li je danas još zahvalan? Tko se stane ponizan pod Nebom diveći se kreaciji i udišući darivani zrak? Tko još razmišlja da bude zahvalan kada ima i više nego mu je dovoljno? Tko li se sjeti da nam je ovaj život jedan veliki rođendanski dar? Koji smo tražili. I s kojim često ne znamo što bismo. Ne znamo kako ga koristiti pa onda okrivljujemo sve oko sebe. Teško je biti zahvalan. Ili je možda lako? Za to treba očistiti srce i onda dolazi sasvim spontano, prirodno, protočno..
Da bismo bili zahvalni potrebno je osloboditi se negativnih programa u našem umu. Za to postoje brojni načini, no nije svaki prikladan za svakoga. Svatko od nas ima svoju frekvenciju baš kao što sve stvari i sve pojave imaju svoju. Sukladno našoj frekvenciji, privlačit će nas stvari, pojave, ljudi koji su na istoj toj frekvenciji. Tako je i s metodama, tehnikama, glazbom, društvom.
Postoji jedna jednostavna tehnika, a prilično učinkovita, koju bi svatko mogao pokušati (ako mu odgovara). Ona potječe s Havaja i zove se Ho'oponopono. Sastoji se od četiri misli koje se upućuju Višem Jastvu/Bogu/Duši, a to su:
Žao mi je.
Oprosti mi.
Volim te.
Hvala ti.
Te misli/afirmacije samo treba ponavljati.
Zašto sam spomenula baš tu tehniku? Zato što se u njoj nalazi zahvalnost, koja nosi zlatne ključeve unutarnjih portala. Sjećam se kako mi je jednom jedna žena savjetovala tu tehniku kada sam bila u velikom rasulu. Legla sam se na krevet i samo sam ponavljala njen dio- "hvala ti". Već nakon par minuta uzbrurkano more moga uma umirilo se.
Zašto sam pisala baš o zahvalnosti? Zato što mi se probudila jučer nakon razgovora s ljudima koji se konstantno podsjećaju da trebaju biti zahvalni. I to mi je otvorile neke unutarnje momente. Molim samo da mi ostanu osviješteni i dalje.
Post je objavljen 08.12.2015. u 10:36 sati.