Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma

Marketing

HOĆEMO LI I 100. OBLJETNICU PROSINAČKIH ŽRTAVA DOČEKATI U BREZOVICI?

 photo 2._Advent_zpsq5dndi1n.jpg

Čast, mir, vjera, nada

PROSINAČKE ŽRTVE 5. XII 1918.

"Čak i u nekoć nezavisnoj državi Republici Hrvatskoj se o hrvatskim Prosinačkim žrtvama šutjelo, nije bilo državnih manifestacija u njihovu čast, iako je u bivšoj Jugoslaviji bilo i te kako manifestacija u čast njihovih ubojica. Jugoslavenski zloduh zarobio je dušu hrvatskog čovjeka i strpao ga u luđačku košulju iz koje se polako ali sigurno oslobađa, jer ni posljednji pokušaj, posljednji trzaj jugoslavenske ideologije, obučena 1989. u hrvatsko ruho, nije uspjela, samo je odgodila neminovno, obnovu slobode za hrvatskog čovjeka, i nezavisne hrvatske države u njenim prirodnim, etničkim i povijesnim granicama na koje Hrvati imaju pravo. Kao što je općepoznato, u Republici Hrvatskoj su se radije preferirale proslave jugoslavenskog komunističkog partizanskog ustanka u šumi Brezovici od 22. lipnja 1941. godine, nego, npr., obilježavanje Prosinačkih žrtava, što je logično, jer Prosinačke žrtve su vezane za hrvatstvo, a 'Dan ustanka i antifašizma' je vezan uz jugoslavenstvo, i taj dan je u Hrvatskoj proglašen državnim praznikom, a državno vodstvo je imalo i 2015. godine potrebu pohoditi Brezovicu – na sramotu hrvatskog naroda.

Ovaj puta nećemo o poznatim detaljima samog pokolja na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, dana 5. prosinca 1918. godine, kada su od strane državnog terorizma jugoslavenskog velikosrpskog režima iz zasjede ubijena 14 Hrvata čija politički-motivirana ubojstva iz mržnje prema hrvatskom biću čine moralnu obvezu hrvatskih naraštaja da ne zaborave njihov patriotizam i nacionalizam s kojim su zahtijevali socijalnu pravdu i hrvatsko državno pravo, koja se zove hrvatska država. Ova puta ćemo o povijesnim uzrocima koji su doveli do odgode uspostave nezavisne hrvatske države u trajanju od nekoliko generacija.

Prva prava prilika za uspostavu nezavisne hrvatske države bila je u vrijeme bana Josipa Jelačića odnosno Jelačićevog pohoda 1848. godine na Ugarsku i revolucionarnu mađarsku vladu u Pešti [danas Budimpešta].

Revolucija Mađara bila je organizirana od tajnog društva masonerije, to jest iza nje stajala je onodobna međunarodna financijska oligarhija bankara, i provođena je sa ciljem rušenja poredka, kao u Francuskoj 1789. godine, radi preuzimanja kontrole novca na području Austrijskog Carstva, jer cilj svake revolucije je privatizacija državne narodne banke, kao što je bio slučaj u Oktobarskoj revoluciji kada je Lenjinov režim boljševika privatizirao rusku državnu banku, suprotno programu 'Manifest komunističke partije', na osnovi kojega se privatno vlasništvo nacionalizira. Lenjin je kontrolu nad novcem u Sovjetskom Savezu dao u ruke međunarodnim bankarima iz hazarskih obitelji Rothschild i Rockefeller čija je religija luciferijanstvo, to jest dijabolična vjera u đavla ili anti-Krista (doslovno). Ugovor o toj transakciji istječe dana 1. siječnja 2016. godine, a pošto ruski predsjednik Vladimir Putin odbija produljiti taj ugovor, Zapadna financijska oligarhija međunarodnih bankara gura Europu u 3. svjetski rat. Uglavnom, Jelačićev vojni pohod na Mađare 1848. godine, i revolucionarnu vlast koju je srušio s Hrvatskom vojskom, uz vojnu intervenciju Rusije, bio je u cijelosti opravdan s aspekta univerzalne borbe za slobodu čovječanstva, a uz to je maršal Jelačić, ban Hrvatske, odnosno prvi moderni predsjednik hrvatske vlade, spriječio daljnju hungarizaciju Hrvata, i prekinuo je feudalne okove Kraljevine Ugarske, u kojima su držani hrvatski kmetovi. Tada se psihološki potencijal hrvatskog naroda trebao staviti u funkciju hrvatske samostalnosti, jer strani čimbenici imaju strahopoštovanje prema Hrvatima samo u jednom jedinom slučaju - kada Hrvati imaju vlastitu vojnu silu iza sebe, oružje i hrvatske vojnike, branitelje i neustrašive bojovnike.

Prilika za proglašenje hrvatske nacionalne države u vrijeme nastanka nacionalnih država u Europi kada je cvjetao nacionalizam, je tada, 1848. godine, propuštena, a je li ban Jelačić za to kriv ili nije, tu bi hrvatski povjesničari trebali detaljnije izvidjeti nastalu situaciju kako bi se mogle izvući pouke.

U svakom slučaju, ako je produljena ruka internacionalne masonerije, Karl Marx, bio ljut na Hrvate što su skršili Mađarsku revoluciju, i poželio našem narodu da završi na smetlištu povijesti, i istrebljenje u svjetskom ratu (što se i dogodilo u Drugom svjetskom ratu), onda možemo biti sigurni da je ban Josip Jelačić sa svojim pohodom na Mađare bio 100 posto u pravu, i da niti jedna kap hrvatske krvi prolivena u tom sukobu nije bila uzaludni danak u krvi, jer je to bio rat za hrvatsku slobodu, bez obzira što je Jelačićeva vojska spasila prijestolje njemačkom caru iz Habsburške dinastije koje su u to vrijeme spašavali i Rusi. (Hrvati i Rusi borili su se tada na istom frontu protiv istog neprijatelja.) Poslije je u hrvatsku povijest ušla ona poznata ironična, da „su Mađari dobili apsolutizam za kaznu, a Hrvati za nagradu“. (Želja Karla Marxa se nije ostvarila, već suprotno, diktatura komunističke partije u Europi završila je, padom Berlinskog zida 9. studenog 1989., na smetlištu povijesti.)

Nakon apsolutizma procvjetao je 1861. godine višestranački sustav i nominalna demokracija u Austrijskom Carstvu, a 1867. godine došlo je do nagodbe između Beča i Pešte, dok su Hrvati u cijelosti izigrani i prepušteni mađarskoj diktaturi koju je personificirao ban Khuen Hedervary koji je u Zagrebu 20 godina vladao na starorimskom principu „Divide et impera“, „podijeli i vladaj“, tako da je njegov režim, koji je na snazi ostao do 1918. godine, huškao Srbe protiv Hrvata.

Nagdoba između Beča i Pešte imala je za posljedicu Ugarsko-Hrvatsku Nagodbu iz 1868. godine, s kojom je uspostava hrvatske državnosti odgođena do 1941. godine, iako je prilika za njenu uspostavu bila upravo na koncu Prvog svjetskog rata, 1918. godine, ali na nesreću Hrvata stvorena je tada prva Jugoslavija kojoj su kumovali hrvatski izdajnici s kojima se hrvatski nacionalisti i patrioti nisu obračunali odnosno kaznili njihovu izdaju kako veleizdajnici i zaslužuju biti kažnjeni kao opomena budućim naraštajima da se izdaja ne isplati!

Godine 1868. je zacementiran politički „status quo“ kojem je kumovao neprijatelj hrvatske državnosti i nezavisnosti, biskup Josip Juraj Strossmayer koji je izvršavao carevu volju i politiku, a ne volju Hrvata koju je zastupao Ante Starčević i njegov vjerni drug Eugen Kvaternik. Zato Otac domovine u 35 godina u politici nije uspio niti za milimetar pomaknuti „hrvatsko pitanje“, jer je Ugarsko-Hrvatska Nagodba bila određena svjetskim silama kao Daytonski sporazum oko primirja u Bosni i Hercegovini, 1995. godine.

Taman kada su se Hrvati mogli i trebali konsolidirati početkom 20. stoljeća, kada je Ante Starčević ogorčen napuštao ovaj svijet, ostavivši, međutim, iza sebe blago – hrvatsku infrastrukturu i osviješteno hrvatstvo - postavši žrtva izdaje Frana Folnegovića po kojemu se i 2015. godine u Zagrebu zove jedno gradsko naselje, 'Folnegovićevo', u čast zabijanja noža u leđa Ocu domovine, odnosno HRVATSKOJ, budale u hrvatskoj politici ušli su u koaliciju s hrvatskim Srbima na čelu s veleizdajnikom Svetozarom Pribićevićem, [koji je stvaranje Jugoslavije vidio kao odličnu priliku u davanju svog doprinosa stvaranju velike Srbije; poslije se predomislio i umro u francuskom egzilu u oporbi spram velikosrpskog režima Kraljevine Jugoslavije, vraćajući se na jugoslavensku političku opciju], i programirali jugoslavenski program, napustivši hrvatski program Ante Starčevića tako da su Starčevićevi nasljednici na čelu s Josipom Frankom ostali usamljeni u svojoj hrvatskoj borbi, iako ni to nije tragedija, jer bolje ići sam u pravom smjeru nego s masom u krivom smjeru.

Jugoslavenska struja u hrvatskoj politici početkom 20. st. stajala je pod utjecajem masonerije, očarana češkim profesorom i masonom Thomasom Massarykom koji također u glavnom gradu Hrvatske ima 2015. godine svoju ulicu, kao znak ruganja Hrvatima.

Jugoslavija i jest bila produkt iluminirane masonerije, programirana u Prvom svjetskom ratu uz pomoć beogradskih sluga masonerije, srpskog urotničkoga kralja Petra I Karađorđevića i njegovog sina Aleksandra I, [i urotničke terorističke organizacije 'Sloboda ili smrt', zvana i 'Crna ruka', tajno društvo srpskih oficira u Beogradu], odnosno međunarodna masonerija koristila se srbijanskim državnim aparatom za ostvarenje svog nečasnog cilja uspostave kontrole na Balkanu i Srednjoj Europi, jer, iskreno rečeno, hrpa napaljenih jugoslavenskih fanatika među Hrvatima nije imala šanse ostvariti svoj cilj uspostave južnoslavenske države u zajednici sa Srbima, bez pomoći neke svjetske sile. To je povijesna činjenica.

Pozitivna povijesna činjenica 1918. godine jest, da su Hrvati prepoznali prevaru kojoj su kumovali izdajnici među pravašima, dakle, lažni pravaši kakvih i 2015. godine ima kao pijeska na plaži, ali će ih pravedna kazna dočekati onda kada budu mislili da su trijumfirali nad izvornim pravašima, i njihova oholost dovest će ih do pada, a time će doći i kraj svih protuhrvatskih djelatnosti na hrvatskom političkom teritoriju. Kada lažni pravaši i njihova vodstva budu pali, biti će kažnjeni kao primjer budućim hrvatskim generacijama da se izdaja ne isplati!

Hrvati su, dakle, 1918. prepoznali prevaru i izdaju koju su im priuštili Fran Supilo, Ante Trumbić i Stjepan Radić koji se početkom 20. st. pridružio masoneriji, što se vidi po njegovim djelima. (Badava je Stjepan Radić apelirao u Saboru, da „neka se ne odlazi u Beograd kao guske u maglu“ kada je i on kao gusak otišao u maglu.) Zato su dvije hrvatske domobranske pukovnije iz Prvog svjetskog rata i krenule na prosvjed u Zagrebu, na Trg bana Josipa Jelačića, da zaustave protuhrvatski prevrat, jedino je njihova naivnost bila u tome što su počeli marširati bez oružja u ruci, i to neka buda opomena svim budućim hrvatskim generacijama da se u prosvjed takvog tipa u takovim situacijama nikada ne ide bez oružja, i bez streljiva, jer i najveća hrabrost nema priliku ako iza nje ne stoji oružana sila!

Kako je taj prosvjed u Zagrebu od 5. prosinca 1918. trebao izgledati? Domobrani su trebali opkoliti Gornji grad, i u zgradi Sabora uhititi izdajničku jugoslavensku prosrpsku bandu, izvršiti, dakle, protu-udar, i preuzeti vlast u državnom udaru, odnosno srušit jugoslavenske zavjerenike na isti način s vlasti kako su i oni sami u državnom udaru došli u listopadu 1918. na vlast u Zagrebu, i osnovali 'Državu Slovenaca, Hrvata i Srba', koja se otcijepila od Ugarske (iako ne i od Autro-Ugarske Monarhije), i koja je postojala samo mjesec dana, a čija je izdajnička prevratnička vlada urotnika pozvala u Hrvatsku srpsku vojsku iz Beograda.

Da se tako tada postupilo, dana 5. prosinca 2015. godine bi u Zagrebu bila hrvatska državna manifestacija o povijesnoj istini, o hrvatskim Prosinačkim žrtvama i njihovoj žrtvi kao zalogu za kamen-temeljac hrvatske države, i kao uzor hrvatskoj mladeži i budućim hrvatskim naraštajima. Ovako će Hrvati kroz katarzu prolaziti bosi preko užarene žeravice da bi jednog lijepoga dana u budućnosti hrvatska država bila stvarno hrvatska, a ne jugoslavenska, srpska ili europska. (Tko nema u glavi, ima u nogama.) Hoćemo li i 100. obljetnicu Prosinačkih žrtava dočekati u Brezovici? Bog i Hrvati, Hrvatska Hrvatima!"

(Tekst je objavljen 05. 12. 2015. na portalima vijesti www.tinolovka-news.com i www.kamenjar.com)


Post je objavljen 06.12.2015. u 11:50 sati.