Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/hrvitez

Marketing

Misao Starčevića i pravaštva u hrvatskoj postmoderni

Bilder hochladen

U današnje Starčevićeve "slavoserbe" komotno možemo ubrojiti hrvatske političare, bilo da se oni zovu eurofili, bilo amerikanofili, i sve one koji žele biti papskiji od pape. Slično bivšim hrvatskim političarima koji su hodočastili u Beč i Peštu, hrvatski političari danas grade svoj politički identitet na prethodnim ukazima Bruxellesa i Washingtona

Svakog autora, pa tako i Antu Starčevića-Starog, treba staviti u njegovu epohu i shvatiti duh njegovog vremena. Problem nastaje kad se autora, a u našem slučaju Staroga, tumači u okviru duha vremena našeg doba, a ne više njegovog doba. Tada svatko uzima od Starog ono što njemu odgovora, a odbacuje ono što mu ne odgovora. Zbog toga imamo i toliki broj različitih tumačenja tekstova našeg Starog - tumačenja s kojima se Stari ne bi složio. Na primjer, u komunističkoj Jugoslaviji bilo je režimskih kritičara koji su također rado citirali Starog - pogotovo kada Stari vrijeđa Nijemce koje on često naziva "Švabama". Tako je bilo i kod autora u prethodnoj NDH, koji su u Starom rado vidjeli ideologa ustaštva.

U koji žanr, u koju vrstu književnosti svrstati Starog? Stari je je bio političar, govornik, ali i pisac, odnosno svestran čovjek. Možemo reći da je po svojim životnim navikama Stari bio karakterni čovjek, jer nije volio luksuz i šminku - pa mu to daje dodatnu moralnu odliku. No Stari nije bio teoretičar ili ideolog hrvatskog nacionalizma, kako to tvrde neki od modernih hrvatskih nacionalista. Masa njegovih suvremenika u Europi, bilo da je riječ o Karlu Marxu, ideologu komunističkog internacionalizma, ili Friedricha Nietzschea, čije su ideje veoma uticale na kasnije rođenje modernih nacionalizama, pogotovo u Njemačkoj, ili možda čak književnika Dostojevskog, čiji su romani i spisi i te kako bitni za shvaćanje modernog nihilizma u postmoderni - za sve te pisce i mislioce možemo kazati da su svjesno ili nesvjesno bili teoretičari izvjesnih političkih ideologija. Starčevićeva djela nose doduše kratka filozofska i sociološka zapažanja, pogotovo u opisu etnogeneze susjednih naroda, prvenstveno Srba, no njegova dijela nemaju ideološku cjelinu niti tematsku povezanost.

Bez lažne hvale, ali i bez pretjerane kritike na račun Staroga, Starčevića djela možemo staviti u kategorijo političke esejistike, aforistike i dobre kozerije, čiji autor dobro poznaje narodne mudrosti Hrvata. No Starčević nije bio kabinetski ideolog, "Fachidiot", ili akademik koji sklapa političke teoreme. On je bio politički aktivist, ali isto tako i dobar književnik. To je Starome ujedno i slabost i snaga.

Ideje, a ne politika, vode svijet

Svim političkim događajima uvijek prethode ideje koje se uspiju nametnuti kao vrsta "civilne religije ". To je pretpostavka koju današnji hrvatski pravaši, ili tzv. hrvatski desničari, ali i moderni europski nacionalisti, često zaboravljaju. Masa njih je uvjerena da je dovoljno imati puno glasova na izborima i puno članova u stranci i da je politička pobjeda odmah osigurana. I vodeća konzervativna stranka HDZ čini iste propuste. Svako strančarenje, bez prethodne zadobivene bitke za prevlast vlastitih ideja, doslovce znači gubiti vrijeme i sebe osuditi na neuspjeh u politici. Svaki politički uspjeh zahtjeva uvijek prethodnu kultur-političku i intelektualnu borbu, što su bivši boljševici sa svojom "kulturnom hegemonijom", ali i današnji postjugoslavenski antifašisti puno bolje shvatili. Svim političkim događajima u svijetu, pa tako i Hrvatskoj danas, ili sutra, uvijek mora prethoditi nametanje novih političkih ideja, novih mitova i novih laži. Mitovi i političke ideje daju uvijek politički legitimitet svakoj naknadno vladajućoj klasi, bez obzira koliko su ti politički mitovi lažni ili nakaradni. Da bismo danas konačno shvatili silnu navalu afroazijskih migranata u Europu, moramo shvatiti i dominantne političke ideje i mitove nakon 1945., a to su ideologija multikulturalizma, demokratizma, mistika slobodnog tržišta i teologija kapitalizma - ideje koji su danas glavni pokretači neeuropskih migracija.

Intelektualno je Starčević, upravo kao i masa njegovih suvremenika, bio plod Francuske revolucije iz 1789., no i revolucije kojoj su prethodile filozofske ideje iz doba prosvjetiteljstva. A te su ideje bile zasnovane na vjerovanju da su svi ljudi isti i da je svijetla budućnost pred svima. Stoga Starčevića, po njegovom intelektualnom pedigreu, možemo staviti u kategoriju ranog liberala, antiklerikalca, a nipošto u kategoriju zagovornika neke kontrarevolucije ili desničarenja. Kontrarevolucionarna je bila upravo Austrougarska monarhija u kojoj njen šef, austrijski glavni policajac Alexander Bach, uvodi apsolutizam i centralizam. I politički i fizički Starčević je bio suvremenik velikih političkih potresa u Europi 1848., godina velikih liberalnih i državotvornih oružanih buna i revolucija u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji i Mađarskoj. Bile su to bune i prevrati koje su do temelja uzdrmale tadašnji crkveno-kraljevski poredak u Europi. Nemojmo zaboraviti: niti Vatikan, niti kraljevski dvori širom Europe nisu nimalo bili skloni nacionalizmu i liberalizmu.

No niti Vatikan niti europska kraljevstva nisu mogli dugo odoljeti novom duhu vremena niti novim liberalističkim, a kasnije socijalističkim i nacionalističkim idejama. I Dvor i Crkva diljem Europe postupno se sekulariziraju i prihvaćaju ideje protiv kojih su se samo par godina prije zdušno borili! Nešto slično vidimo danas kod hrvatske medijsko-akademsko-političke klase, koja se do 1990. masovno zaklinjala u titoizam i samoupravljanje, da bi odmah zatim postala vjeran sljedbenik amerikanizma, liberalizma i financijskoj kapitalizma. Uzmimo i današnjeg papu Franju. Njegove homilije u koristi migranata, njegove tolerantne riječi prema pederastima, nemaju apsolutno ništa zajedničkog s Papinim autoritarnim enciklikama iz 19. stoljeća koje osuđuju demokraciju i liberalizam (Quanta cura, 1864). Papa Franjo je danas doduše zagovornik multikulturalizma i zastupa ideje koje možemo slobodno nazvati "ljevičarskim". U tom smislu Starčevića nikako ne možemo opisati kao "reakcionara" ili "kontrarevolucionara." Prije bi njegovo političko djelovanje mogli opisati kao nacional-anarhističko.

Starčević nije volio Nijemce niti Mađare, a to se vidi gotovo u svim njegovim rečenicama. Nije volio niti godinu 1848., kada ban Jelačić odlazi braniti monarhiju u Budimpeštu i Beč protiv liberalnih ustanika. Koliko je Stari bio kritičan prema Austrougarskoj monarhiji vidi se po njegovim teškim i podrugljivim riječima na račun Austrije i Mađarske. Dnevnopolitički Starčević je bio suvremenike Austro-Ugarske nagodbe, a kasnije 1868., Hrvatsko-ugarske nagodbe koja je pravno dala Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Dalmaciji i Slavoniji tobožnje atribute državnosti, ali u kojoj Hrvatska u praksi nije imala nimalo suvereniteta, nego je i dalje bila sužanj Mađarske.

A kakva je bila situacija u svijetu? Duh vremena bio je u svjetlu ideja progresa i vjerovanja u mitove o jednakosti i demokraciji i u koje mi danas moramo vjerovati. Od velikih političkih događaja moramo izdvojiti završetak građanskog rata u sjevernoj Americi, 1865., kada nitko u Europi nije niti sanjao da će Amerika postati četrdeset godina kasnije parni valjak cijelog globusa i biti to sve do dana današnjeg. Carska Rusija prodaje 1866. g. Aljasku Americi. A kako bi svijet danas izgledao da su Rusi ostali na Aljasci i tamo postavili naknadno svoje atomske rakete? Ovdje u susjedstvu, svega 30 kilometara južnije od Zagreba, nalazilo sa ogromno Tursko carstvo koje se protezalo od Petrinje do Perzije, od Sirije do Maroka, uzduž cijele sjeverne Afrike. Susjedna Srbija za vrijeme Starog bila je kneževina, a kasnije nakon Berlinskog kongresa 1878. postaje država, u koju se žustro gura austrougarska vlast. Stari je bio simpatizer Turske i žestoko se protivio ulozi Austrougarske monarhije u Bosni. Bošnjaci muslimani su mu pak bili jako dragi, koje on smatra rasno najčišćim Hrvatima.

Hrvatska Trojednica za vrijem Starog, tamo negdje oko 1878. imala je cca 2 milijuna ljudi. Zagreb broji cca 40. 000 ljudi. Tadašnja Trešnjevka, ili Trnje, ili ove zgrade iza ugla prema Kazališnom trgu nisu postojale. Južno od Ilice pasle su race i goveda. Sve ove zgrade koje danas gledamo bile su praktički izgrađene na kraju Starčevićeva života, tj. za vrijeme hrvatsko bana Drageca, odnosno Mađara Khuena Hedervaryija kojeg Starčević nimalo ne voli. Srba Prečana u Hrvatskoj bilo je nekoliko stotina tisuća- a to je bio prilično veliki broj. Hrvatski jezik pored njemačkog govorio se u Saboru.

U potrazi za hrvatskim identitetom

Starčević je bio zagovornik integralnog hrvatskog nacionalizma koji je trebao obuhvatiti sve Hrvate. Po njemu su Srbi "umjetan" narod, što predstavlja tešku riječ koju Stari koristi u opisu političkog gemišta sastavljenog od Vlaha, Cincara i plemena iz antike. Srbe on zove "Racima", a njihovu etnogenezu on prati u svom glasovitom eseju "Ime Serb," iz 1868., a koji nosi pozamašnu stranu bibliografiju. Nije čudo da će taj kritički esej Starog izazvati buduće trajne sukobe između srpskih i hrvatskih nacionalista.

Slavjanstvo, panslavizam bili su jako tada u modi u Rusi i brojnim narodima istočne Europe, uključujući i Starčevićevog suvremenika biskupa Strossmayera. Starčević nije volio nimalo apstraktne izraze poput "jugoslavenstvo" ili "slavjansto", niti je on volio umjetne, slučajne ili paušalne nacije. U svom glasovitom eseju " Bili li ka Slavsvtu ili Hrvatstvu" on piše: "Pazite ove ljude od nekada do danas, oni su vazda isti, vazda proti Hervatskoj. .. dok su doveršili ilirstvo, eto slavenstva, jugoslavensta. Cepaju narod na toliko stranaka kolko ima tudjinacah". Evo dakle slike i prilike današnjih tj. jučerašnjih jugo-komunističkih štafetara, titoista i afežejki, koji su svoje bivše mitove zamijenili danas čarima euro-atlantizma, ideologijom pederastije i transrodnosti.

"Slavosrb" je termin kojeg je Stari lansirao - i koji je izuzetno važan za opis prevrtljive političke klase u jučerašnjoj, odnosno današnjoj Hrvatskoj. Po Starom "slavoserbi" su jedan amoralni i anacionalni sloj hrvatskog društva koje je spreman služiti svakom duhu vremena, što Stari ilustrira svojom političkom satirom "Pisma Mađarolaca" iz 1879. "Čujem da istočni narodi imaju poslovicu koja kaže da se brijač uči svoj zanat na sirotinskoj glavi. To siroče bijasmo mi Hrvati, brijač bijahu slavoserbi." U slavoserbe ubraja Starčević i najveći dio tadašnje hrvatske inteligencije koji se udaljio od hrvatskog naroda iz kompleksa manje vrijednosti pred Nijemcima i Mađarima. U tom su društvu i njegovi suvremenici Mažuranić i Strossmayer. No u današnje Starčevićeve "slavoserbe" komotno možemo ubrojiti hrvatske političare, bilo da se zovu eurofili ili amerikanofili, i sve one koji žele biti papskiji od pape. Slično bivšim hrvatskim političarima koji su hodočastili u Beč i Peštu, hrvatski političari danas grade svoj politički identitet na prethodnim ukazima Bruxellesa i Washingtona.

Stoga se ne treba puno iznenaditi ako i kada se Hrvatska uskoro nađe u velikoj katastrofi. Nova seoba naroda, koja se lažno naziva izbjegličkom krizom, najbolje govori da hrvatski političari ne znaju što znači riječ suverenost, nego umjesto toga uvijek očekuje pomoć "izvana", a da je pritom i hrvatski puk isto tako trajno lakovjeran. Vrlo je malen broj Hrvata koji gledaju na svoje hrvatstvo kao na sudbinu, a ne kao na prolaznu profesiju. Jedino par modernih pravaških stekliša može očuvati hrvatski duh, pogotovo u izvanrednom stanju koje se uskoro u Hrvatskoj sprema. No i oni će tada morati znati primijeniti riječi Starog, riječi koje nitko, pa čak niti puk, ne želi čuti: "Narodu ništa neobećavati, dok mu ne možeš dati, i opominjati ga, neka pazi na one, koji mu obećavaju."

Tomislav Sunić

Post je objavljen 05.12.2015. u 13:21 sati.