Ove godine uz pomoć Grada, nije tiskana nijedna knjiga, pa čak niti slikovnica prevedena na talijanski jezik namijenjena djeci polaznicima talijanske škole. A Grad i gradski dužnosnici mašu zastavom kulturne strategije.
Jednom prilikom u pismenom odgovoru jednom od čelnika ovog Grada spomenuo sam mu vino i kulturu. Pa da opet citiram i kažem da je vino dar bogova tako se kaže. Kultura to nije, pa bi se reklo da je ona đavolskog porijekla, kad vidimo koliko se ljudi nje boje- baš kao vrag svete vode. A da ne govorimo o knjizi. Kako se odnose spram iste vjerujem da bi sve trebalo spaliti na lomači, sve knjige jer već poodavna one samo zaluđuju svijet.
Zašto ovo pišem? Nisam jedini koji se tu i tamo onako stidljivo pojavi i zamoli pokoju kunu za financijsku pomoć, za tiskanje poneke knjige. Obično se to knjige koje napišu naši sugrađani u slobodnom vremenu i ujedno porezni obveznici našega grada. Je li knjiga pisana na dijalektu, ili u stihovima, ili su to priče naše svakidašnjice, čitam uvijek isti odgovor. Da pojednostavim, odgovor otprilike ovako glasi: ..ovim vas putem obavještavamo da, s obzirom na činjenicu da je predviđeno znatno smanjenje općih proračunskih prihoda za tekuću godinu u Proračunu Grada Umaga nismo u mogućnosti udovoljiti vašem zahtjevu. Obično se nasmijem na obrazloženje, jer svakodnevno slušam hvalisanje odgovornih o financijskoj uspješnosti moga Grada. Ovakav moj smijeh još prije više od dvije tisuće godina Aristotel u svojo „Poetici“ označio kao „oponašanje ljudi manje vrijedna karaktera“ Slijedeći ove riječi čuvenog filozofa „ljude manje vrijedne karaktera“ moguće je odrediti kao priproste ljude koji svojom pojavnošću druge potiču na smijeh, ali ne zato što takvi svojim ponašanjem ciljano žele nasmijati druge, nego to čine slučajno, spontano čineći neka djela i izgovarajući misli u kojima nema ni sklada ni reda, stoga takve činidbe nalikuju pogreškama koje u drugima izazivaju smijeh. Ovo ne izaziva niti bol niti nas vodi u propast nego nas samo nasmijava. I dok je smijeh čovjeka prirođen, podsmijeh je hinjena reakcija kojoj prethodi ciljana reakcija, nastavlja Aristotel ovu misao. Ako slučajno i odobre se poneka sredstva ona su toliko zanemariva da nisu niti vrijedna riječju spomena. Neki dan sretnem starog poznanika, dugogodišnjeg žitelja ovog Grada. Znam da sprema publicističku knjigu o djelu naše nedavne prošlosti. Znajući na kakve sve prijepore danas nailazi autor pri stvaranju i objavi knjige usput ga priupitah; je li Grad financijski što pripomogao u stvaranju ovog djela? Autor se nasmije i ovlaš reče:“ma ne budi naivan, obećavali su mi svi iz gradskih struktura, ali od obećanja, kako naš narod kaže: „obećanje ludom radovanje“. Kažu da nemaju sredstava, ali za neke stvari uvijek se pronađe. A što će njima knjige! Nekako uvijek mi pobjegnu misli kad razmišljam o sufinanciranju knjiga na stihove Johnya Štulića:
Zbog čega njima nikad ne isključuju elektriku
Oni u principu ionako rijetko čitaju
A i to što čitaju, krive stvari čitaju
A zašto im onda ne isključuju elektriku
S pravom se pripitujem? Zaista, a čemu služe knjige? Živimo u vremenu prave eksplozije mnogih novih sredstava komunikacije, u kojim je knjiga izgubila mjesto raznosača međuljudskih poruka. Još je sredinom prošlog stoljeća McLuhan izrekao da je dvadeseto stoljeće zaključilo primat pisane riječi, Gutenbergova epoha završava na pragu elektroničke ere. Crni dani nadvili su se nad knjigom. Ali i kroz stoljeća ti isti crni dani također su kao Damoklov mač visjeli nad knjigom, jer ona nastaje uvijek iz jedne teške situacije. Bez obzira na mnogobrojne ubice knjiga, koji žive tu pored nas u našoj okolini ne znaju da teškoća življenja svakog onog koji se uhvati pisanja prevlada ove teškoće. Poteškoća je u naravi svake književnosti. To je posao, poziv i rad u kojem nema uspjeha preko noći, nema mira niti zadovoljstva. Knjiga kojemu nekome život znači je lanac poteškoća koji nosi u sebi, vezan tim lancima.
Tekst nije vapaj za knjigom, već vapaj - za nas, ljude - jer mi smo prolazni, a knjige ostaju.
Post je objavljen 22.11.2015. u 19:16 sati.