.
Pisati ne znači ništa drugo nego misliti (M. Krleža)
Pisanje kao vještina i sastoji se od jedne jedine vještine, od umijeća pisanja. Tko piše taj piše rečenice. One su tvrđe i do najtvrđeg kamena. Rečenice ostaju iza nas tisuće i tisuće godina. Iz rečenica naučili smo svu našu povijest, jer naša civilizacija je civilizacija rečenica.
A koliko mi danas pišemo rečenice? Je li nas netko naučio pisati rečenice? Je li nam netko daje potporu da pišemo rečenice?
Ako spustimo naslov na tlo našega grada, što će ostati od pisanja. Parafrazirati ću riječi na odavno izbrisanom grafitu u mome gradu: „da je pisanje isto što i pisanje“ (na slovo s dodamo kvačicu) jer ionako u ovome gradu već odavna caruje nepismenost. I čemu onda rečenice. Ionako ih nitko ne zna pročitati. A što će i čitati, kada su oni već odavna sve pročitali. Dok bi pokoljenja nepismenih staraca odavna trebala već nestati, dotle naše društvo proizvodi nove i nove nepismene. Taj prezir prema slovu koji poput bujice osvaja naše prostore odavna je preplavio naš grad. Već poodavna nigdje nisam naišao na prostore gdje se s mržnjom gleda na knjigu, na pisanu riječ. U niz navrata bio sam član prosudbene komisije za izbor najboljih školskih radova. Pa i nedavno na jednom takvom bujskom natječaju. Radovi što mi se podastiru toliko su siromašni jezikom, a da o stilu i ne govorim, a što reći o sintaksi! Iz tih radova, a i iz mnogih koji su prošli kroz moje ruke vidi se totalni prezir prema slovima, a o knjizi da i ne govorim.
Pisanje je vještina koja iziskuje jednostavnu, i vrlo rijetku sposobnost, a to je sposobnost razaznavanja pojedinih rijeci. A kako razaznati riječi? Jednostavno čitajući. Čitanjem obogaćujete sebe i upoznajete svijet oko sebe. Ujedno susrećete se s čarobnim spektrom riječi. A kako promisliti rečenicu? Prebirući po riječima koje smo upoznali uz pomoć onih koji su za to obučeni (učitelji) stvaramo rečenice.
A zbog čega su nam te rečenice nesuvisle i nespretne? Negdje je došlo do nereda, do prekinute crte stvaranja rečenice. Tko je zakazao? Tko je kriv za sav nered u našoj glavi da ne možemo napisati suvisle rečenice? Lako je prstom ukazati na nekog. A krivaca ima mnogo! Ne treba ovdje abolirati samog sebe, jer vrlo rijetko čitamo i ako čitamo, čitamo pod prisilom, ovlaš i na brzinu. U školskoj dobi to je lektira, a poslije, nemojmo se zavaravati knjiga je naš neprijatelj. A gdje je tu mjesto obrazovnom sistemu, povikati će mnogi roditelji. I tu su djelomično u pravu. Danas imati odličan iz hrvatskog jezika uopće nije problem. Susrećem se s djecom koji nisu u stanju napisati ni pet rečenica a hvale se ocjenom odličan iz hrvatskog jezika. U moje vrijeme, vrijeme pisanja u čitavoj Istri nije bilo toliko odličnih iz ovog predmeta kao danas u umaškoj osnovnoj školi. Rijetki su bili oni koji su se mogli pohvaliti tom ocjenom. Neki od njih koje se sjećam danas su priznati književnici, jezikoslovci, a mi drugo redci danas smo obična škrabala. A danas caruju odlikaši. Mnogima je to „medvjeđa usluga“. Ponekad se pitam je li ovo darovanje ustvari obezvrjeđivanjem struke, ako i njih samih a to nisu svjesni. Ili je to još jedan primjer linije manjeg otpora, bez imalo grižnje savjesti.
**
Ovih dana imao sam tu čast da predstavim knjigu o djelu povijesti našega grada. I ne baš pred malim brojem posjetitelja, koji su se natiskali i pažljivo poslušali predstavljanje. Kao što je to običaj u Gradu u publici, nama gradskih dužnosnika, knjižničara ili kako se radi o povijesti Grada, niti muzeologa. O učiteljima ne treba trošiti riječi, oni ionako nikada ne prisustvuju na predstavljanju knjiga. Nije mi cilj pisati o publici i secirati publiku, cilj mi je pisati o knjizi. Čemu ova knjiga, ili ove knjige? Odgovor se obično nalazi na kraju knjige, ali ne u nekom posebnom tekstu nego u njegovoj ukupnosti. Zaista čemu ova knjiga? Danas živimo u eksplozivnom vremenu, gdje su informacije brže nego naše misli. Gdje jednim klikom miša dolazimo do informacija. O tome je su li istinite ili ne, uopće ne razmišljamo! Jedino o čemu mislimo je na klik miša i informaciju koju putem klika stvara tu pred nama. Već odavna pričaju da je knjizi odzvonilo, da je ona u „teškoj situaciji“. Novi mediji, radio, televizije, Internet, nepovratno su joj izbijaju tlo ispod nogu. Ali ona još uvijek među nama živi!
Ali i ima knjiga o kojima ništa ne znamo, a o podacima iz tih knjiga još manje. U našoj hrvatskoj kulturi što je najgrotesknije nalazimo se u provincijskoj sredini, ali u ovom djelu Istre nalazimo se u provincijskoj sredini, hrvatske provincijske sredine. U ovom našem društvenom razvoju u kojem caruje polupismenost, u poluseljačkoj zemlji što je daleko ispod životnog standarda razvijenih kultura, knjiga nam je nepresušno potrebna. U tom teretnom vagonu gdje pored nas jure vlakovi novog doba s knjigom ispod pazuha još imamo nekakvu šansu da se na nekoj usputnoj stanici ukrcamo u ovaj brzi vlak, što neminovno juri u budućnost.
***
Zbog čega u mome gradu mrze knjigu, ali da ne budem grub upotrijebiti ću eufemizam pa napisati „ne vole knjigu“. Kada u bilo kojem projektu a u svezi knjige zaržite pa makar i minimalna sredstva uvijek nailazite na isti birokratski odgovor. Sukladno vašem upitu o sufinanciranju projekta tiskanja knjige, ovim vas putem obavještavamo da s obzirom na činjenicu da je predviđeno znatno smanjenje općih proračunskih prihoda za tekuću godinu u Proračunu Grada Umaga, nismo u mogućnosti udovoljiti vašem zahtjevu. I tako iz godinu u godinu. I ako se odobri pokoja kuna za ovakav projekt, ubrzo se izdavaču smrkne. U gradu gdje hedonizam caruje, gdje su osnov kulture nazovi veselice, roštiljade, pučke fešte, razni festivali, ili nazovi projekti „elitne kulture“, knjizi nije mjesto. Ona, knjiga u ovom procjepu ne može pronaći svoje mjesto iz jednostavnog razloga što pobornici „elitne kulture“, kao i masovne o knjizi ne znaju ništa. Iako se knjiga smatra individualističkom formom zato što izolira čitaoca u tišini, činjenica je da je knjiga bila prvi proizvod masovne produkcije, prvi proizvod masovne kulture.
Post je objavljen 22.11.2015. u 18:10 sati.