Zavolio me je kao i ja njega. Ili se zaljubio, kao da je sad to bitno. U silini emocija teško je jasno vidjeti.
Borila sam se sa svojom savjesti i odabrala sebičnost. Prvi put. Čak i nije bilo teško. Imati njega u životu postojanje čini lakim. I smislenim.
I ne, nismo zgriješili. Ne onako kako ljudi vide grijeh, u njegovom najsočnijem obliku. Djelom! Griješili smo mišlju, riječju i propustom. I ponekim nježnim dodirom hladnih ruku koje bi mi na tren zagrijao. Pa ja, kao nevjernica već u prvim danima našeg poznanstva počeh dozivati boga, tko god i što god on bio, da mi se smiluje i da ga makne od mene. A on je bio sve bliže i bliže, pa mi je uz njega bilo sve toplije i u tijelu i u srcu. I bez ikakvog straha i srama, od silne želje da uzmem još malo, pokušala sam to promijeniti. Ja, koja bi radije čekala cijeli život nego… odbio me je. Toliko zgriješiti nije mogao. Radi mene, radi sebe, radi nje.
U očaju mog inzistiranja na prekidu svake komunikacije, u dimu cigareta i ovaj put s neugrijanim rukama, molio me da ne prekidam to što imamo. O bože, kako je bila hladna da večer, ta srijeda. Bila sam tupa i odlučna kao nikad. Na tren, na samo kratki tren u meni je vrištao ponos i ništa drugo. „…makni se od mene, vukao si me k sebi svakim danom, trenom, pokretom, pogledom… bdjela sam nad tobom, bolovala tvoje boli, isplakala tvoje suze, pazila da ne budeš žedan po onim strašnim vrućinama, drhturila zbog svakog tvog kašlja, strahovala i veselila se svakom tvom osmijehu. Utapala sam se u plavetnilu tvojih očiju i načinu na koji si me gledao. Taj osmijeh u tvojim očima, taj pogled dok prolaziš pored zgrade u kojoj radim i gledaš u nju ne znajući da te vidim i …Ma, makni se! Ne možeš biti i jeben i pošten! Makni se, zgriješili smo oboje puno više no što bi zgriješili da smo proveli zajedno koji strastveni trenutak. Zgriješili smo, zgriješio si, dok si mi grijao ruke, zgriješio si dok si se rastajao od mene pitajući me – pa nije valjda da više nikad nećemo ovako stati i ….“
Izabrao je. Meni da budem bez njega, sebi da bude bez mene, njoj da ne zna ili ne daj bože da sluti da, respektirajući nju, on drugoj grije ruke.
I to su trenuci, to su sati i dani kad se čovjek lomi. Ne proklinje sudbinu, niti njegov odabir, već samo prokletu želju i još prokletiji ponos.
I nema ga jedan dan, pa drugi, pa treći… umjesto da tražim mir, ja se gušim u samoći i brizi. Hodam spuštenog pogleda kao grješnica, ali ne stidim se grijeha kojeg nisam počinila, stidim se suza koje ne mogu zaustaviti.
Utkao se u mene kao i ja u njega. Trebalo nam je svega tjedan dana da se opet vratimo svome grijehu, pa da u mučnoj tišini, mojim sarkastičnim komentarima (zbog loše prikrivene brige) stojimo jedno pored drugog, napokon mirni i spokojni. Pa da bez i jednog dodira griješimo više nego najstrastveniji ljubavnici….
Post je objavljen 16.11.2015. u 21:26 sati.