Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/anamarija

Marketing

Metastaze društva

Moj tata je bolestan, metastaze su mu zahvatile sve kosti i trenutno je u fazi trpljenja bolova. Unatoč dostignućima medicine i tehnološkom napretku, unatoč zdravstvenom sustavu dostupnom gotovo svima... Unatoč svemu što mu daje snagu i volju za život... snaga ga napušta, bolest ga uzima.

Nama koji ga pratimo u tome (ja iz daljine, mama i braća sa svojim obiteljima aktivno iz blizine) ostaje izdržati tu nemoć i promatranje patnje. Unatoč raznim pomagalima, pripravcima, čudesnim prirodnim i natprirodnim lijekovima - o zapadnoj medicini primjenjenoj u domaji ne želim trošiti riječi, jer se sve isprobalo i učinilo...

Neizlječiva bolest kao rak nosi sa sobom dehumanizaciju ljudskog bića.
To je dio priče koju čovjek više ili manje promišlja, ako ima dovoljno snage i sklonosti refleksiji, s kojom se bori i konačno možda i pristaje na nju, jer drugog izbora nema.
O tatinim osjećajima i promišljanjima ne bih na ovom mjestu, to je njegova intima i nije moje da o tome pišem.

Imam ipak potrebu pustiti krik protiv nepotrebne i dodatne dehumanizacije koja se događa, barem u njegovom slučaju, a ima veze s ne-organizacijom i pasivnošću kako zdravstvenog sustava, tako i s općenitim društvenim odnosom prema ljudima s neizlječivim bolestima.

Premda sam ljuta zbog takvog stanja, probati ću se suzdržati od nekih općih izjava kao primjerice one koju mi je dragi prijatelj na moju jadikovku u telefonskom razgovoru izgovorio: "A znaš i sama kako smo mi Hrvati najpametniji i svi sve znamo, uključujući i tvog tatu."

Prateći tatu već zadnjih pet godina od početka liječenja po bolnicama nisam se mogla oteti dojmu kako se (uglavnom na prijemu i dobivajući informacije) s ljudima komunicira na jednom ponižavajućem nivou, bešćutno i rijetko izlazeći u susret s nekim sitnim, ali za ljude u takvoj situaciji, bitnim i olakšavajućim organizacijskim postupcima. Tako je čekanje doktora po deset sati u čekaonici na neudobnim stolcima najnormalnija pojava. Jednom prilikom sam tako čekajući na tatin prijem prisustvovala razgovoru onkološke pacijentice koja je doputovala negdje iz Zagorja i nešto nije bilo zadovoljavajuće za prijem - ali me način i prijekor službenice prema toj zdvojnoj ženi rastužio, jer mogu zamisliti kolika snaga je potrebna za suočavanje s dijagnozom i proces umanjivanja simptoma, pa čemu onda još i takav neljudski pristup u komunikaciji?

Zar je teško ljudima za koje se zna da će unatoč dogovorenom terminu pola ili čitav dan provesti čekajući, napraviti neke grupe i podijeliti ljude da mogu otići nešto pojesti ili obaviti?
Neku noć je tata prokrvario i brat ga je odvezao na hitnu u Vinogradsku, gdje su čekali na prijem od šest po podne do tri sata u noći, samo da ga pregledaju. Sama doktorica koja ga je pregledala je na tatino pitanje o razlogu tako dugog čekanja rekla da bi bilo i doktora i kapaciteta, ali nedostaje organizacija.

Priču o palijativnoj skrbi i nepostojanju hospicija u Zagrebu ću možda ispričati drugom prilikom, jer sam profesionalno i osobno vezana uz nju...
Ali zanima me, ovisi li organizacija ili ljudskost u postupanju prema bolesnim ljudima stvarno samo o novcima?
Da, ne živim već dugo u domaji i ne, ne želim pametovati (premda sam i ostajem Hrvatica) i ne, nije tako svugdje i ovakve stvari se u Austriji ne podrazumijevaju. I znam da nisu svi u zdravstvu grubi i beščutni, dapače tatina doktorica je (kad uspije doći do nje) vrlo susretljiva i voljna sve učiniti, a i dio osoblja se pokazao onakvim kakvim bi trebali biti svi koji se profesionalno bave takvim ljudima - s osjećajem za ljudsku patnju. Govorim o sistemu, o onoj platformi koja u korijenu dodatno otežava već postojću patnju.

Kao primjerice (ne)prijem u bolnicu za onkološke pacijente ili neke druge ljude koji se teško kreću za predoperativne pretrage, a ne da moji moraju razbijati glavu kako će tati u jednom danu organizirati sve pretrage da ga tako slabog i u bolovima ne maltretiraju sa pojedinačnim pretragama čitav tjedan. Jer interna uputnica za takve slučajeve postoji i tata ju je dobio od doktorice opće prakse koja je kopirala paragraf iz zakona koji to omogućava, ali u bolnici to ne priznaju. Pa se čovjek nađe u situaciji da moljaka nešto na što ima pravo, jer je svaki dolazak novi atak na izmučeni organizam, koji se znajući ishod bolesti mora još dodatno operirati da bi se izbjegla krvarenja...
Je li to normalno?Je li to ljudski? Razmišlja li netko koliko je to ponižavajuće?

Čitam vijesti, forume, fejsove - lijevi, desni, navodno umjereni - svi protiv ili za nešto, svijet je u raspadu - ubijanja, mržnja, ratovi i teror sa svih strana.
Znam da priča mog tate nije tako važna ni prioritetna za društvo, za ovaj svijet.
Ali odnos društvenih institucija prema bolesnima i umirućima pokazuje na kojem je stupnju svijesti i ljudskosti neko društvo. I ako institucije zakažu, ne mora naša ljudskost.

Ako vjera u Boga nije dovoljno jaka (broj službenih pripadnika katoličkoj Crkvi za mene ovdje nije relevantan) što nas još priječi da više vjerujemo u čovjeka?
Ako ne vjerujemo u Isusove riječi: "Ono što učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste" možemo možda zamisliti da je svaki taj čovjek na kraju svog života naš rođeni brat, sestra, majka, otac, dijete, suprug, prijatelj - ljudsko biće.

Možda ne dijelimo iste stavove (kao što ja ne dijelim neke sa svojim tatom), možda nam taj sada slabi i izmučeni čovjek nije ni simpatičan ili mislim možda čak da je zaslužio neku vrstu kazne po sistemu vidiš, govorio sam ti, a ti nisi slušao.
Možda su ljudi umorni od života i potplaćeni, pa postaju manje osjetljivi na tuđu nesreću ili skloni ekstremima (kao što mnogi sad nakon napada u Parizu guštaju izjednačavajući sve izbjeglice s islamistima i sl.) i gube dimenziju ljudskosti i prihvaćanja.
Pokušavam uzeti u obzir sve te faktore i molim Boga da u ljudima prije svega bude prisutan u odnosu prema drugima, pogotovo slabima.

Umorna sam od netrpeljivosti i destrukcije među ljudima - te metaszaze na tkivu ljudskosti me bole do suza, jer razaraju život u generacijama.
Moj tata ostaje vjeran svojoj ljudskosti, unatoč nekim meni neshvatljivim stavovima, njegova ljudskost ga ne napušta ni u bolovima i nemoći.
Strpljivo podnosi sve što ga čeka.
Kako mi zdravi stojimo s našom strpljivošću?
Ja trenutno loše, molim za ohrabrenje i ljudsku solidarnost.
Jer imam osjećaj da unatoč dobrim stanicama, dobroćudnim jedinkama, društvo obuzimaju loše razarajuće stanice raka...

Možda mi obični smrtnici ne možemo spriječiti užase i terore, ali možemo svaki sa svog mjesta i u ophođenju s drugima - jednostavno biti ljudi.

Post je objavljen 16.11.2015. u 15:31 sati.