Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/panonija

Marketing

Kako sam umoran ... Pregorio sam ...

Umoram sam od svojih bedastih procjena. Umoram sam jer sam si prošla tri mjeseca uložio u staru vatru koju sam psihički krpao, pa sam putem izgorio, pa sam sam rekao što mislim pa sad neće razgovarat samnom jer sam kao njezin bivši, jer sam kao njen otac i sve što žene mi uvijek spreme. Te tragikomične izjave kod žena nikad nisam shvaćao, priznajem. Ta opičena pretjerivanja, kao ti si najsuprotnija osoba na svijetu od mene, blah, blah, blah, zatim redovno predbacivanje dijela ženske populacije da sam vjernik i slične stvari, čemu to? Kaži samo odjebi. Ja jesam posesivan, priznajem. Ogavna stvar, ali posljedica moga odrastanja, cijeli život to pokušavam primirit. Ajde, bolje mi jer ne moram fušat kao ispovjedni i psihijatar nekome, ali mi se ja nju redovno navučem. Ali gore mi je, mrzim je, ali je i zapravo ludo obožavam. Kada bi barem dio sebe mogao istrgnuti, pa ubij ga ženo, izmiči. Radi s tim dijelom što te volja. Ali dobro, dovoljno sam star da vidim da se nikada neću ženiti i da nikada neću imati djecu.

Akademski život mi se iskreno gadi. Tu sam iskamčio nekakvo pauziranje toga prokletog doktorata. Kao ja sam neki potencijal. Mrš. Od svakoga studiranja mi padne imunitet. Doslovce, završim na hitnoj na Rebru. Da ne govorimo da su mi već pomrla tri čovjeka koja su mi nudila akademsku karijeru, od toga dva školovanje u inozemstvu. I to relativno mladi, jedan moždani, dva srčana udara. Kako mi fale ti ljudi. Ne samo karijerno, nego primarno intimno. Ova zemlja ubija poštene ljude. Ako mi sadašnji mentor umre (a nažalost čovjek je u godinama kada ga može Bog uzet), mene će srčani. Pa tjedan dana kasnije i mene spičite na prokleti Mirogoj. Uopće neću govoriti što mi rade kada pišem radove i koja je to ideološka borba jer se bavim jednom temom koja nikome ne paše. U jednom recenziji su mi indirektno napisali da sam četnik. To je hrvatska znanost. Ovak nikada neću dobiti katedru, s obzirom na svoju jezičinu.

Posao? Hm ... Honorarčenja nisu posao. U ovim mojim godinama da sam na roditeljskoj grbači me iskreno sramota. Sram, sram, sram. Svi su oko mene uglavnom na roditeljskoj grbači, neki više, neki manje. Samo su zapravo pet osoba koje znam da sebe pokrivaju bez pomoći roditelja. To je sramota države. Svi su već lagano ludi. Mislim da je to glavni razlog kolektivnog bijega u inozemstvo. Ljudi ne žele da im svekrva ili punica upadaju u stan kada se ševe. "Joj deca, evo vam kolača. Joj pa vi ne znate stati, pa kaj ste k'o zečevi. Joj." Ne veselim me ni moje ime više. Kad sam bio klinac, samo sam htio raditi s jednim od trenutnih šefova (pazi množine!). To mi je bio životni san. Čovjek mi je bio uzor. Ali, ne osjećam životno zadovoljstvo, kada smo u financijskoj situaciji kakvoj jesmo. Ali ajde, kapa nešto. Barem kapa. Znam ljude koji su bez prebijene kune.

Politika? MOST. Jebo vas MOST. Samo toliko.

Umoran od svojih gluposti, umoram od hrvatskih gluposti. Crn i melankoničan. Ali još uvijek nisam spreman pobjeći. Nekako sam glupo vezan za ovu zemlju. Kako pisati ljubavnu poeziju na engleskom? Kako nekome objašnjavati ove naše ludosti? Iako sam dojma da više nema života za ikoga mlađega od 45 u ovoj zemlji. Jebo vas MOST još jednom. Jebo vas i HDZ. Jebo vas i SDP. Svi ćemo na kraju van.

Žao mi je što sam ovako crn.

S druge strane, unatoč ovome očitom crnilu, neki ludi optimist živi u meni. Kao da će se sve ipak popraviti. Mora krenuti na bolje. Nešto će se doći dobro dogoditi. Ne znam zašto. Ne znam kako. Ali neki mi govori glas da će sve završiti ipak dobro. Unatoč svemu crnilu, u meni gori želja za životom. Kao rijetko kada. Kao što Neil Young kaže: I want to live, I want to give. Jednostavno, ne znam kako, ali mora biti bolje.

Pero Panonski





Post je objavljen 12.11.2015. u 17:01 sati.