Gledala sam jučer njezinu fotku i danas sam odlučila nakon posla posjetiti, nju, tu ženu koja je puna elana. Nemam pojma zašto sam se baš danas odlučila na taj susret, ali kroz život valjda čovjek shvati da neke stvari ne treba odgađati, dok za neke ima vremena. Tražila sam ju pred vratima sobe staračkog doma. Nije to onaj fensi šmensi dom, ali je sasvim dobar. Hodalice su u điru. Tako je i ona vrijeme posjeta provodila u hodalici sa ostalim ženama. Ona pitanja hoće li me se još sjećati, kako ću joj objasniti tko sam....ma sve je nestalo...Čim smo se ugledale pao je onaj zagrljaj kao davno prije dok nam se putovi nisu nakratko razdvojili. Gledala sam njezine sretne plave oči, i onaj živahni zagasito narančasti odsjaj kose. Tako sam bila radosna. Kaže ona meni da me se često znala sjetiti ali nikako me nije mogla naći. To je sasvim tako razumljivo. Ljubav koja je ostala u nama je i dalje bila živa. I ona iako ima 79. je tako čvrsta unatoč svemu što je prošla, vjerujem mnogo toga. Kaže ona da je zadovoljna ovdje i čovjeku ne treba puno ako to dobro posloži u glavi. I ona to jeste. Rekla je da joj treba malo tehnike: tv, računalo i radio, to je sve uz koju dobru knjigu. Zbilja ne treba. Koga ne bi oduševio netko tko u svojoj 65g. odluči krenuti 60 km do Zagreba voziti se automobilom , crvenim jugićem, da bi imao koji sat stranog jezika. I tako četiri godine. Ono što sam uvijek pamtila od nje je misao da se čovjek kroz život uvijek mora obrazovati i kako ne može ne uložiti u sebe. Ima 79g. i toliko joj ne bih dala, unatoč njezinom zdravlju koje je nagriženo. Ipak ona spada među one jake žene kojima je životni vijek iznad 70. Radosna sam zbog nje i tu radost teško mi je opisati.
Post je objavljen 02.11.2015. u 18:42 sati.