you took the day but i'm grown
dvomjesečna karavana očaja
izbrazdana kraterima nelagode i regresije
napokon pometena loše artikuliranim istinama na lošem mjestu u usrano vrijeme uz prebučni trance i pivo koje pada iz mojih šapa vukodlaka
napokon odnesena s vjetrom, napokon mi je dano da ove jeseni bar malo
prodišem
jer čitava dva mjeseca bila sam samo
čekanje tebe
(prvi put nakon tri godine da me uopće išta-)
a ti si od početka already gone i nije da nisam kužila
(ja sam samo mali crni jesenji mazohist pa sam gurala nešto kvalitetne protokolarne autosabotaže)
vjerojatno ti trebam zahvaliti za probavu nepogrešivu kao švicarski sat, ništa se nije zadržavalo jer kad su stvari dosljedno loše, makar i u intervalima, nelagoda u stomaku vjerni je drug
osim tih kratkih trenutaka kada bi polako blijedilo jutro u kojem se budimo skupa i rješavamo matematičke zadatke, ti u svojim crnim boksericama i lica koje se napokon ne mršti (kao inače), tih ritualnih sat dva prije nego netko mora otići dalje, tijekom kojih pijemo čaj (kod tebe), kavu (kod mene) i gledamo u prozore (kod tebe) ili jedno u drugo (kod mene), ponekad nešto isklizne iz rutine, bude malo bolje, mumljamo jedno drugom u prsa i tražimo neke čili papričice po placu ili ti salutiram na rastanku
ali
dovoljno su mi puta otišla koljena u kurac od tvoje tamne i nepristupačne vibre
i te agonije što nikako ne postoji relacija dodir zajedničkost samo neki plastični ti kojeg za mene ni na koji način
nema
agonije što ne mogu ništa protiv toga-
već neko vrijeme izlazi sve to polako i čisto i jednostavno kroz moje pore, sa znojem dok vježbam jogu, sa zrakom koji izlazi iz pluća prije nego nakratko zanijemim i prestanem disati, negdje vani, s toplinom dok me hvata nesvjestica u prevrućem uredu, u prevrućoj kuhinji, s kratkim i škrtim suzicama posvuda - na poslu, ujutro uz doručak, na povratku doma
izlazi i jako je prehodivo ali jebemu, dva mjeseca rastura i kopanja tupim nožem između rebara
vrijede bar jednu lošu pjesmu
Post je objavljen 02.11.2015. u 00:26 sati.