Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/magnifikat

Marketing

LURD: molitva i služenje; (misa zahvalnica)

Evanđelje o slijepom Bartimeju... Bartimej zove Isusa iz mnoštva. Evo i ovdje nas ima možda 120, 150... pa možemo bolje zamislit kako je izgledalo ono mnoštvo.

Bartimeja to mnoštvo ne zamara. Tu nema nikog ko će mu pomoć da se probije do Isusa. Oslonjen je samo na svoje snage. Svjestan je što se tu događa. Čuo je da je Isus ušao u Jerihon, do njega su došle vijesti o tome što je Isus činio, koga je sve ozdravljao i u njemu se rodila vjera u Isusa. On je najprije progledao očima duše i tu je ispunjen prvi preduvjet koji Isus traži da bi se dogodilo čudo. Važno je da vjeruje u Njega, da je On Sin Božji. Na temelju te vjere koja se tih dana u njemu razvila Bartimej zna što će učinit. On koristi ono što mu je ostalo – koristi glas da se izdigne iznad tog žamora mnoštva. Tako, nisu ga mogli zaobić. To je bilo nešto što su svi registrirali i pokušavaju ga ušutkat. Ali on još jače vikaše: „Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!“ Isus ga čuje, zaustavlja mnoštvo i stavlja Bartimeja u središte pozornosti, zove ga da pristupi. Bartimej skoči, baci ogrtač i dođe k Isusu. To bacanje ogrtača nije nešto kao što bi učinio netko od nas, kad ostavi sa strane trenerku... Ogrtač mu je sve što je imao, to mu je postelja, zaštita od hladnoće, od sunca, ... to je cijeli njegov imetak. On je spreman žrtvovati sve da dođe do Isusa, jer zna da više neće biti slijep,... On ne može trčat, ali može skočit. A ogrtač mu samo smeta i može ga usporit. Bartimej izražava svoju vjeru ne samo kad govori: „Isuse, Sine Davidov“ nego i kad ga zove „Učiteljem“ i izriče ono što je bilo očekivano. Isus objašnjava zašto ga je uslišio: „Idi, vjera te tvoja spasila!“. I odmah progleda i uputi se za Njim, za razliku od onog bogatog mladića koji nije bio spreman ostaviti sve Ono što je za Bartimeja važno je da je on progledao očima duše. To nam omogućava da ispravno živimo ovdje ali i da budemo s njim u vječnosti.

Vidimo da nam i poteškoće mogu biti za neko dobro. Njemu je sljepoća bila milost koja mu je dozvolila da dođe do Isusa, do vjere, do vječnog spasenja. Da je bio zdrav, da nije imao problema s vidom, možda ga ne bi bilo briga što će Isus tuda proć, možda bi znatiželjno zastao par trenutaka, čuo što priča, rekao: to me ne zanima i produžio svojim putem. Ovako je ostao.

Svaki hendikep na ovom svijetu nije nešto što bi Bog htio, nego je posljedica grijeha, grijeha prvih ljudi i naših grijeha. Preko toga je došlo i do bolesti. Bog nije htio da bude bolesnih niti da umiremo. Međutim, kad smo u svojoj slobodi izabrali grijeh i donijeli ga u svijet onda Bog u svojoj milosti i svemogućnosti okreće to na naše dobro. Ako mi njega tražimo onda ga preko toga možemo i naći.

Kad se pitamo što nas je to okupilo, što smo doživjeli u Lurdu onda vidimo da je to teško riječima prenijeti i da je najbolje reći: „Dođi i vidi!“

Međutim jasno da se to iskustvo može i prenijet svima nama. Ono što bi u tom iskustvu mogao izdvojiti je da je svima nama veliki dar da sa sobom imamo bolesnike koji nam pokazuju kako se nosit s bolesnicima, kako se nosit sa bolesti – ponizno i strpljivo, a posebno su nam u tome primjer njihovi roditelji. To je jedno jako svjedočanstvo koje ne može nikoga ostaviti ravnodušnim, gdje se duša otvara milosti Božjoj.
Tu vidimo i volontere koji se nesebično daju, i njihovo spavanje je smanjeno, to je jedno služenje koje može biti veliko i izvor radosti. Treća stvar, mi tu u molitvi provedemo svakai dan, na misi i u drugim molitvama, pobožnostima 4-5 sati. I to je nešto gdje se izlijeva Božja milost na ljudska srca i duše i mi se nakon tri dana osjećamo puni Božje ljubavi, i vidimo da imamo što dati drugima. To je jedno iskustvo u kojem vidimo kakav bi trebao biti ljudski život. Tu imamo iskustvo onog što je Isus rekao: „Došao sam vam donijeti život u izobilju, stostruko i to već ovdje na zemlji, unatoč bolesti, protivštinama, žrtvama.
To iskustvo kršćanskog života, to je predokus vječnoga života, to je ono kako bi naš život trebao izgledati u svakodnevnici. Zašto je teško spojit takav život sa svakodnevnicom? Zato jer smo uronjeni u jedan poganski mentalitet, gdje se živi za neke druge stvari, za zadovljstva, užitke - fizičke, materijalne, za neka zemaljska mjerila dobroga života nakon kojih se osjećamo praznima. Sasvim suprotno od onoga što dobijemo u Lurdu. Život udaljen od Boga, život u kojem je Bog na margini, a gdje smo mi u centru, gdje su naši uspjesi, zadovoljstva i slično na prvom mjestu – to je život koji nas ispraznjuje. Mi nemamo više što dat ni drugima, zatvorimo se za Boga i umiremo u sebi.
Važno je da od ovog iskustva kojeg smo imali u Lurdu, da od njega živimo cijelu godinu. Kao što je Marija u srcu prebirala velika djela koja je Bog učinio u njenom životu tako tako i mi možemo čuvati one milosti koje smo primili – da one oblikuju i naš svakodnevni život.

Evo, zašto je važno da u našoj svakodnevnici ima obilnog prostora za Boga. Ako smo imali jaču molitvu u Lurdu onda je to nešto što može promijeniti i našu svakodnevnicu. Ako ne na 4-5 sati onda sat ili dva svaki dan. Toliko možemo. Ne kažem 5 ili 1o minuta. To već činite svi, ali nađite sat ili dva vremena i to je nešto što je hrana duše i što pravi ozbiljnu razliku. Vrednujte ovo služenje jedni drugima. Ima bezbroj prilika da u životu jedni drugima služimo.


Zahvaljujmo Bogu što nam je dao tu milost da možemo nešto učiniti za njega. Primjetimo one koji su u poteškoćama i budimo im blizu. Oni drže ovaj svijet. Oni su ona logistička podrška svijeta, oni su onaj gromobran koji nas štiti od Božje kazne, da se Božja kazna ne sruči na ovaj otpali svijet i da ga jednostavno ne uništi. Njima možemo zahvaliti za tolike milosti koje se i danas izlijevaju na nas svih. To su sveci koji su nam često nepoznati i skriveni, a koji su nam svima dostupni, samo ako otvorimo oči. Završimo s molitvom poput Bartimeja:

„Gospodine, želim progledati, želim da moja duša progleda, da doista svijet vidim Tvojim očima.!“ Amen.
...
foto na: magnifikat. hr

Post je objavljen 26.10.2015. u 10:41 sati.