Marketing
Gromovača-Veliki Pivčevac-Krasno
Četvrti i posljednji dio reportaže sa srpanjske šetnje sjevernim Velebitom:
Nastavljamo po Premužićevoj stazi od Rossijeve kolibe u prema Zavižanu.
Gromovača je relativno lako dostupni vrh, stazica se odvaja od Premužićeve staze i za petnaestak minuta smo na vrhu.
Ovdje je napisano 1675m, ali u većini literature se navodi visina Gromovače 1676m, zašto je to interesantno, spomenuti ću kasnije.
Neki koji su se prošle noći seljakali iz skloništa na dvorište dok je trebalo spavati sad zato spavaju na Gromovači, a ja sam dotle vrlo bistar i energičan i ne treba mi čak niti energija kamena kao dan prije na Malom Rajincu ;-)
Tu s Gromovače se otvara pogled baš na dva robijaška otoka
Prvi je naravno Goli otok, a Sv. Grgur onaj zeleniji iza Golog je drugi robijaški otok, a bio je za žene ono što je Goli otok bio za muškarce.
Poznavao sam jednoga gospodina koji je robijao na Golom otoku, nema ga više, a bio je interesantan i tragičan čovjek, pred kraj života povučen izvan svjetovnih tokova, kao polupustinjak, djelovao je uvijek smireno, posvećeno i prijateljski, bavio se rezbarenjem drva i kalemljenjem voćnih sadnica. Neke voćke u mojem voćnjaku su kupljene davno još iz njegovog uzgoja. Malo sam se prisjetio toga gospodina.
Spust s Gromovače teži je od uspona, a to je tako sa svim vrhovima.
Šibamo bez zaustavljanja Premužićevom stazom, na kojoj se sporadično već pojavljuju prvi jutarnji planinari.
I nakon dva do dva i pol sata pristižemo na startnu poziciju ispod Zavižana s koje kreću planinari.
Malo smo zalegli ispod table i diskutiramo ima li smisla zaletjeti se na tridesetminutni uspon do PD Zavižan na pivu, pa onda vratiti se...
Naš lider zdvaja nad daljnjim tijekom ekspedicije :-S
Razgovaramo još nakratko i s grupom penzionera koji su stigli na ekskurziju s busom iz Zagreba. Zaključili smo da je gužva na Zavižanu prestrašna i da nema svrhe gubiti vrijeme usponom gore, dok nas čeka nas još pola dana jahanja natrag do Krasna.
Dok se spremamo spustiti niz cestu do odvojka stazice za Vukušić sniježnicu prolazi s autom ekipa iz Sv. Patrika koju smo sinoć upoznali kod lugarnice Veliki Lom. Očito su tulum završne noći preživjeli, ali im je i jutarnji start nešto kasniji :-))
Tu se stepence spuštaju s ceste, ostavljaju se ruksaci i spušta se u snježnu vrtaču...
...ona je tu dolje u grotlu ispod stijene, skrivena od vreve koja jača na cesti.
Ha, kako je samo bilo fantastično onda u najvećoj srpanjskoj vručini čeprkati po snijegu.
U sniježnici je hladno kao da je klima uređaj uključen na najjače, (tu sam i ja u sivoj kapi i majici bez rukava) Ali onda čim smo se uzdigli natrag strmom stazicom preko stijene, niti dvadesetak metara od snijega, zapuhnula nas je takva sparina, da sam se htio vratiti odmah dolje! Čovjek se brzo privikne na ono što mu paše. Meni je Vukušić sniježnica možda čak i bila pravi vrh te ekspedicije!
Vukušić sniježnica je kako već rekoh, neposredno ispod makadamske ceste, a kad smo se uspentrali van iz snježne vrtače malo smo htjeli predahnuti na onim stepenicama. No na cesti nekakva potjera rendžerskog vozila za nekim autom koji vjerojatno nije platio parkiranje...
To je sve već turistička zona, ta PD Zavižan je odmah tu gore na pola sata pješice, a autom po makadamu par minuta. Nema tu više nekog iskustva divljine... usred ljeta definitivno ne.
Zabrinuti da ne zaglavimo u kakvoj gunguli (i da nam rendžeri još na kraju ne naplate ulaznice u NP :-) krenuli smo u taktičko povlačenje prema granicama nacionalnog parka- u smjeru posljednjeg vrha koji smo imali u planu osvojiti. To je bio punim imenom i prezimenom Veliki Zavižanski Pivčevac, koji se najčešće skračeno naziva samo Veliki Pivčevac.
Interesantno i Veliki Pivčevac i Gromovača imaju istu nadmorsku visinu 1676m, a osim njih još dva vrha također u sjevernom Velebitu imaju tu istu visinu- to su Veliki Zavižan i Vratarski kuk, mislim da je to onda sigurno najpopularnija visna među vrhovima Hrvatske.
Interesantno je i da naziv Pivčevac nema (kako sam logično pretpostavio kad sam prvi put čuo) nikakve veze s pivom :-( ne, to je ipak od riječi pivac- pijevac, a u dijalektu se tako naziva tetrijeba, tu veličanstvenu pticu!
Tetrijeba na Pivčevcu nismo našli, ali smo našli ovaj odličan vidik prema onom što nas čeka- dugi marš preko Jezera natrag u Krasno.
Spust s Pivčevca je bio jako strm i težak, počela su me tamo već mučiti koljena kako je to obično bude kod dugih spusteva. A s Pivčevca smo se spustili prema račvištu staza na Buljevcu (to je livada na prijevoju smještena zapadno od jezerskih livada i od njih je odvojena šumom).
Odande preko Šerganovca, najzapadnijeg dijela jezerskih livada, pratimo sjenu jela i zadržavamo se malo u predahu ispod jedne, a onda dalje nema druge nego preko otvorene prerije.
Šerganovac, tu ima dosta crnogorice i vrtoglavih ponikvi.
I onda se preko blagog prijevoja stiže na centralni dio Jezera.
Vrućina je tada bila najveća, to je bilo jedan ili dva sata... zamišljam kroz neko vrijeme da smo kao otpad u jednoj velikoj i lijepoj spalionici otpada... ali tu misao nisam dijelio s drugima.
Nije fatamorgana nego se polako ukazuje mistična Crkvina. Krug po sjevernom Velebitu je time zatvoren. Tu smo bili jučer kad išli na jug prema Malom Rajincu, a sad se vraćamo sa sjeverozapada.
Na Crkvini ispijam posljednju kap vode :-( mislim si kako nije neka šteta jer je bila skroz bljutavo topla. Lider puta me tješi da ima on još bljutave vode u čuturici ako mi bude trebalo.
Ne zadržavamo se više dugo, treba se maknuti sa sunca u šumu, počinjemo pravi usiljeni marš preko centralnog dijela Jezera, a onda nakon kratkog predaha na rubu šume idemo u beskrajni serpentinski spust prema Krasnom. Koljena su me ozbiljno počela gnjaviti, a spustu nije bilo kraja :-P
Na spustu već nam je svega bilo dosta, što je očito jer nitko ništa nije uslikao :-P
Tek kad smo se prizemljili u Krasnom, opet smo živnuli.
Nekako smo dospjeli do neke dražesne gostionice čijeg naziva se nažalost ne sjećam, ali bilo je baš fino tamo
Polako smo se počeli rehidrirati sa specijalnim napitcima.
Tako je završila ekskurzija Velebit 2015. Važno iskustvo sjevernog Velebita je usvojeno, učvršćeni smo u namjeri da se na Jezera opet kad-tad dovučemo, a meni osobno je najinteresantija opcija logorovanja na Jezerima tijekom kojega bi se detaljno istražilo sve zakutke toga livadnog kompleksa, zajedno s izvorom vode i špiljom u šumi na sjevernom rubu koji su ucrtani u kartama, a ovaj put su nam bili predaleko izvan rute.
Post je objavljen 07.10.2015. u 21:56 sati.