Javljam se sa mobitela, nije to bas tako jednostavno. Znam, znam, nisam ti ni rekla, odoh ja iz dijaloga u monologe. Visa sila. Htjedoh ti jos puno toga reci, ali u grlu neki smotuljak i nema glasa. Eto, tako slova dobise na vaznosti. Osjecamo se mi, puno puta isto mislimo, puno puta i ne, ali ucimo se, mijenjamo. No zelim da znas, ako ti ne stignem reci, hvala ti na tebi. Ucinio si me boljom osobom, mijenjala sam se neprimjetno, ali samo jer sam zeljela. Tvrdoglavi smo oboje, ljubav nikad nisam koristila za popustanje, a znam da nisi ni ti. Uvijek su tu bili jaki argumenti koje nismo uzimali samo tako, nego diskutirali o njima, raspravljali, svako iz svog kuta gledista, satima, danima. Hvala ti, naucio si me voljeti i vjerovati. Uh, zamutio mi onaj smotuljak iz grla vid. Nije dobro pisati suznih ociju, valjda, slab mi izgovor. Odoh u iscekivanje novog dana punog neizvjesnosti, preplasena, zbunjena, ali tvoja snaga i ljubav me drze. Volim te, nikada to ne zaboravi, pa kako bude. Pusa.
Dijalozi, monolozi, to nije važno, važni smo samo mi... Stići ćeš mi reći još puno toga kao i ja tebi... Prebrodit ćemo i ovaj izazov kao što smo i sve do sada... Ni ti nemoj zaboraviti da ja tebe volim i da sam uvijek s tobom... Pusa...
Post je objavljen 04.10.2015. u 14:29 sati.