Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/edhunter

Marketing

Ovisnik

1) Eksperimentiranje

Igrajmo se mladih i odraslih, energičnih i umornih. Budimo zaljubljeni i indiferentni, omraženi i voljeni, čisti i ovisni. Tvoj miris poput opijuma uspavljuje ekstroverta u meni, dok zbog tvoje vatrene kose introvert u meni naprosto vrišti. Rađa se balans tamo gdje ga prije nije bilo, ti si odgovor na moje pitanje. Nikad nije bilo ovako dobro, zar su svi moji prethodni dani užasno potraćeni? Svaki novi korak sve je lakši, svako novo buđenje će imati ovu energiju.
Val za valom, morska pjena ispire stope, sjećanje se gubi pod imaginacijom nekih drugih planova, naših novih dana. U ljetu optimizma osjećali smo vjetar slobode, ali uhvatila nas je oluja ugodne neizvjesnosti.

2) Učestala uporaba i zlouporaba

Između trezvenosti i delirija stojiš ti. Zasukanih rukava, šaka čvrsto stisnutih na bokovima, spremna da se uhvatiš u koštac sa svijetom. Tako idlično hrabro, za mene nezamislivo, praktički suludo. Prije no što i samu pomisao logično odbaciš na prvu, reci što se sinoć dogodilo? Ili sam to samo opijen sanjao? Oprosti, ali svaki put sam takav. Šteta je, zar ne? Naizgled tako zabavna i privlačna ideja, ali dojma sam da je moje nedovoljno tebi previše.
Kroz velike oscilacije, dani gube ritam, a moje misli svoj tok. Izgubio sam još jednu ideju prije no što je stigla na stranicu, još jedna priča koja je bila gotova prije početka. Kraj. Što je definitivnije od svršetka, što nas bolje opisuje od našeg kraja? Negativnost stvarnosti je osobni demon u stvaranju.

3) Navika i poricanje


Sve što znamo je izmišljeno, svaka fizička veličina, svaki pojam je plod naše (ne)ograničene mašte. Izmislili smo sve, pa i ljubav, čim smo potrebi dali ime, ona je dobila nestvarne atribute. Svjestan sam, suludo je za osobu koja piše ustvrditi nešto ovako, ali ja ništa ne znam.
Sve u što se kunemo jest plod naše sebičnosti. Samopouzdanje, religija, ljubav. Bez vlastitih potreba, te esencijalne stavke karaktera su ništica bez sebičnosti.
Stotinu puta su me pitali, i svaki put sam porekao. Zbog sebe, svjestan da je moje previše tvoje nedovoljno. Vjerovao sam u laž, sada znam da je kasno prestati. Svaki poraz je moguće zaboraviti, samo da ne vidim onog gada što prozirno zuri u mene. Taj gad u ogledalu, to nisam ja! Divljam u konfuziji, zar je moguće da sam to ja? U krajnosti agonije, postoji odriješenje, prestanak svake aspiracije, instantna solucija. Odgovori na najteža pitanja su tako jednostavni, šteta što je njihova realizacija uglavnom nemoguća!
Što reći za situaciju kada je priznati da si kukavica najhrabrija stvar na svijetu?
Ma zapravo, čitava situacija nije tako strašna...

4) Ovisnost


Mi smo svi verzije jedni drugih, unutarnji svjetovi koji se rađaju bez dodira, dovoljna im je sama spoznaja da negdje postoji nešto slično njihovom ekvivalentu. Svi smo istovjetni, negdje duboko, odvojeni.
Nekoć me bilo strah i od same pomisli. Ugodno se izgubiti u pretpostavkama, živjeti stvarnosti za koje znaš da se neće ostvariti. I danas me strah, ali danas priželjkujem strah. U igri koja je ostala ista, ulozi su besramno veći, on me prizemljuje. Danas ozbiljnije shvaćam pravila.
Znam da nosiš prtljagu, ostavi je na ulazu u moje dvore, netko će se već pobrinuti za nju.
Hladne kapljice na ekranu mobitela. Izgubljena propitkivanja. Ne dozvoli da izgubim prije no što dobijem priliku probiti se kroz gužvu. Probijajući se kroz naizgled neprohodan zid sačinjen od ljudskih tijela, svjestan sam, ovo mi je posljednja istinska prilika. Posljednja subverzija mene, posljednja šansa za unificiranje naših specifičnosti. Vjerojatno nećeš naslutiti, tako će konfuzija biti neizdrživa. Dozvoli mi da se kockam na nemoguće, daj da pobjedim. Želiš moje riječi, a one se gube u tvojim planovima. Sve što sam htio je još, a sve što sam dobio je ništa. Moram probati opet, ta potreba je dio mene zapravo nikad prije nije postojala. Svaka nova doza tebe me tjera da vidiš novu stranu mene. Kako to može biti zdravo? Međutim, što je zdravo? Ovisni smo o tabletama koje blokiraju receptore boli, premda je katkad bol najzdraviji osjećaj.

Znam da sam luđak koji ima naviku više pisati nego pričati. Ali slike, ritmovi i melodije kojima svjedočimo, uz misli i rečenice koje imamo, one oduzimaju dio esencije i zauzvrat daju nešto novo. Nemoguće je prodati insinuaciju. Strah od ništavila rađa ono najgore, ovisnost o postojanju. Slijepa ovisnost o egzistiranju bilo čega, nažalost.



(Jubilarni 400. post na ovom blogu)



Post je objavljen 26.09.2015. u 00:39 sati.