Marketing
Prazna soba
Mnogo smo se godina u najboljem smislu znali. Ljetovao je s mojim budućim mužem u Makarskoj, pa sam istovremeno upoznala obojicu. I od početka mi je bio prijatelj. Kad je našao svoju buduću, kumovala sam im i dobila pravu prijateljicu. Godine su prolazile, nijedan rođendan, godišnjicu ni tugu nismo propustili da podijelimo. Sva su slavlja bila naša zajednička, sve su plesne večeri bile za dva para, znali smo živjeti. A kad sam ja dobila djecu, nakon duge borbe, oni su se podijelili, stariji sin je bio kumin, mlađi kumov. I tako su oni uz kumove rasli. Kad je kum izgubio sina, bili smo svi uz njega. A kad se kum razbolio, mlađi sin ga je redovito obilazio, pored mene, i nalazio vremena i strpljenja za naizgled naporne priče. Njemu nikad nisu bile dosadne. Kum bi ga pozvao telefonom i dugo bi pričali. Svima bi bilo čudno osim njima. Dubinski su se razumjeli. I kad je, nakon sedam godina nepokretnosti, izmučeno tijelo odustalo od daljnje borbe, sinovi su bili sa mnom u potpori kumi i tužnom ispraćaju. Pa sada, treba pomoći da se kuma navikne živjeti bez njega. Viđamo se što češće.
Jučer bi im bila godišnjica braka, prva koju ne mogu slaviti. Danas mu je rođendan, prvi koji obilježavamo bez njega. Nismo na groblju, nego tamo gdje je njegova duša i dalje, gdje je osjećamo u svemu. Sa kumom dijelimo taj dan. Samo, u prolazu pored sobe u kojoj je on sedam godina nepokretan ležao, sin mi tiho i tužno reče:
"Soba mi je nekako prazna ..."
Post je objavljen 19.09.2015. u 14:23 sati.