Vjerujem da su različitosti svakog tipa nešto što bismo trebali poštovati i učiti od njih, a ne plašiti se i odbijati. Kako sam došao do tog stava, zapravo ne znam, ali vrlo sam ga rano usvojio. Upravo zbog toga nisam pao ni u kakav nacionalni zanos 1991. (Zapravo, sa stavovima koje sam tada iznosio, a i danas stojim iza njih, uopće mi nije jasno kako me tada nitko nije upucao ili barem premlatio.) Kasnije su me euforije ma kojeg tipa jedva okrznule, nekako sam uvijek uspijevao vidjeti obje strane medalje. Često sam govorio da ću kao u onoj Churchillovoj legendarnoj izreci, u dvadesetoj biti radikalni ljevičar i revolucionar, a u četrdesetoj razumni konzervativac, no niti sam imao dovoljno srca za prvo, niti dovoljno pameti za drugo. Kad bolje pogledam, ja sam bijeli sredovječni heteroseksualni europski muškarac, koji se usto čak i izjašnjava kao pripadnik većinskog naroda države u kojoj živi. Tako da mi pameti definitivno nedostaje najviše, jer bi sve bilo neusporedivo jednostavnije da nemam taj glupi ekstremno liberalni stav i da znam krivnju za vlastite neuspjehe, individualne i kolektivne, prebacivati na druge.
Jako sam, evo, angažiran oko objašnjavanja ljudima zašto bi trebali prihvatiti izbjeglice, a licemjerno nimalo u direktnoj pomoći, dakako, kao pravi birtijsko-internetski filozof. No ono što me u čitavoj priči ponajviše izjeda nisu niti ksenofobni komentari niti taj iracionalni strah od ljudi koji su definitivno nesretniji od nas. Najviše me ljuti to što smo samo prolazna točka, ona jedna benzinska na putu prema Njemačkoj, radi koje smo se onomad rugali Slovencima. Ljuti me što nitko od tih nesretnika ne želi ostati ovdje, što nismo uspjeli napraviti ovu zemlju mjestom u koje ljudi žele doći, osim na dva tjedna ljeti. U percepciji tih ljudi, a ja se pitam koliko je opravdana, mi nismo malo slabija inačica Njemačke ili Švedske, nego malo bolja inačica Sirije ili Afganistana. Što boli, a još više boli iz razloga što je u nekoj općoj slici, ma koliko željeli da nije tako, to realna ocjena našeg mjesta.
Odmalena maštam o Hrvatskoj i Zagrebu u kojoj će živjeti stotine tisuća ili čak milijuni ljudi svih boja kože, vjeroispovijesti i navika, obogaćujući na sve načine naše iskustvo života. Bez obzira na ciničnu, ne i posve neistinitu izjavu Angele Merkel kako je integracija imigranata propala, to je i dalje budućnost koju želim. Užasavam se nacionalne monolitnosti i zatvorenosti kulture i života, kakvu smo već u povelikoj mjeri i izgradili. Kako kaže TBF, neće biti ironije za kraj, uistinu vjerujem u dolazak takvog društva, kad tad, s tisućama problema i nesporazuma, ali neminovnog u vremenu globalnog sela.
Post je objavljen 18.09.2015. u 08:58 sati.