Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/decembar2001

Marketing

Fiko





Vrata na balkonu su bila otvorena. Vreo zrak lelujao je bijelu zavjesu i milovao me po nogama ispod stola.
Prinijela sam cigaretu usnama i povukla jedan dugi dim. Naslonila sam se na stolicu i, zabačene glave unazad, otpuhnula ga visoko prema stropu.
Nedjelja je. Tiha kao i svaka ona prije i poslije ove današnje. Cijeli grad je negdje otišao. Netko do mora, netko na okolne planine i zanimljiva izletišta.
Marko je danas dežurni, a ja sam odlučila ubijati nepodnošljivost vremena bez njega, tako što sam sjela za šivaći stroj, da konačno završim sa šivanjem žute svilene haljine. Bilo mi je mnogo lakše otkako sam postala " stara sestra", pa sam počela raditi u ambulanti i smjene i turnusi postali su prošlost za mene.
Osmjehnula sam se.
Kad završim sa šivanjem, odjenut ću žutu haljinu i poći do bolnice da popijemo kavu u njegovoj sobi za odmor na odjeljenju.

Fiko me jako nervirao sa svojim perjem koje se nalazilo svuda po stanu, a zrna hrane su me na patosu bockala po stopalima. Kao da je uspio kljucnuti samo svako deseto zrno, a onih devet je završilo na patosu.
U ove tople dane već uz jutranju kavu iznijela bih kavez na balkon.
Otpila sam gutljaj, već hladne kave i gledala ga kako nervozno kljunom čeprka oko bravice na vratima. A onda bi zastao, uzvratio mi pogled i ispuštao svoje glasove. Kao da mi je želio reći: " Zašto si me zatvorila. Unesi me unutra i pusti da letim po stanu i grickam što stignem."
Ugasila sam cigaretu na pola i baš u trenutku kad sam spuštala pogled prema tkanini, široka krila mahnula su sa ograde balkona.

Ode Fiko !!!

Kljunom je uspio otvoriti vrata na kavezu i nestao. Potrčala sam do balkona, ali samo sam čula kako mi se ruga svojim prepoznatljivim glasom negdje iz gustih krošnji drveća u mojoj ulici.
" Ma, neka si, ionako mi je dodijalo stalno čistiti tvoje žuto, zeleno i crveno perje.
****
Dani su prolazili, a onda se olakšanje zbog čišćenja pretvorilo u tugu.. Stalno bih čula Fiku kako priča, praveći se važan da zna govoriti. Jednoga dana sam sa starijom kćerkom sjedila na zidiću u ulici i rekla joj:
" Čuješ ga ? To je on!" , a onda sam ustala i promatrala balkone na zgradi." Tamo je, na drugom katu!"



" Ali, mama...!" - pokušala je Elena da nešto kaže, dok je gledala suze u mojim očima.
" Ali, nedostaje mi...jako..." - i ušla sam u haustor zgrade. Od triju vrata procijenila sam da bi to mogao biti taj stan, pa sam stavila prst na zvono.
Vrata je otvorio gospodin poput moga tate.
" Dobar dan....Čujem dolje na ulici imate papagaja. A moj je pobjegao. Mislim da je to on."
" Ma, molim Vas, što hoćete reći? Da sam ukrao Vašeg papagaja?!" - brecnuo se.
" Kažem Vam, pobjegao mi je iz kaveza. Znači, ne možete ga ukrasti. Mogu li ga vidjeti?" - rekla sam,a suze su se slijevale niz lice.
Čovjek se pomaknuo i rukom pokazao da prođem.
Moj Fiko se u svoj raskoši boja šepurio na ljuljački i pričao svoju priču. Prišla sam mu i obratila se našim jezikom, a on ja prestao micati glavom amo- tamo i odjednom poskočio na drugu letvicu i okrenuo mi leđa.

" Želite li nešto popiti? Znate, taj vaš papagaj mi je doletio na balkon kada sam bio najtužniji. Upravo mi je bila umrla supruga i borio sam se sa samoćom i tugom. Odjurio sam i kupio kavez i sve što mu treba. I od tog dana nisam usamljen." - pričao mi je čovjek svoju tužnu priču.
" Idem sad. Hvala Vam. Nije to moj Fiko. On bi meni uzvratio naš pozdrav. Doviđenja. I hvala Vam. " - rekla sam brzo izlazeći niz dugi hodnik stana.

Post je objavljen 07.09.2015. u 18:50 sati.