Marketing
Mogla bih bez današnjeg dana
Osluškujem bilo grada. Otkucava tiho i ritmički još slabo pokretno. Krenut će uskoro dok ja slažem te nemušte misli o svemu. O njemu koji hrče nekim nazalnim zvukovima, o sebi koja ustajem i mijenjam krevet, sobu, zatvaram vrata jer tišina mi je kao majčina utroba. Razmišljam o ovom blogerskom svijetu i potrebi da svoje misli ispišem na te virtualne stranice, i na iščekivanju hoće li netko nešto reći, nekakav komentar da je to dobro i zanimljivo ili će samo pročitati prvu i zadnju rečenicu pa kao nešto reći, a da nema veze sa tekstom i mojim mislima. Možda se ne znam dobro, zanimljivo i pitko, ovim uvjetima prilagoditi. Ne znam, jutros razmišljam i o zavisti, jalu, ljubomori. Može li čovjek ne razmišljati? Vjerojatno može jer tada ne bi piskarali gluposti.
Život mi se smije iz dubine kuta moje sobe,
glasno zajedljivo i nekakvom sigurnošću da zna,
da zna sve i samo čeka kada ću reći dosta.
Dosta svemu, okrenuti novi list, otvoriti ta vrata.
Davno sam okrenula ključ i zaboravila gdje je.
Ostala su vrata, sada već oronula i samotna.
Ostalo je malo što pažnje vrijedno.
Još uvijek mislim kako je čekanje jedini izlaz,
a nije.
Uvjeravaju me da nije.
Otvorit ću ta vrata.
Možda sutra, možda.
Uz ovakva razmišljanja nedostaje mi
ti barovi (pub) imaju sasvim posebnu atmosferu.
04.09.2015.
Post je objavljen 04.09.2015. u 07:25 sati.