Marketing
Dan dva kasnije
Ode dan, ode još jedan, a tako će mjesec i godina i mi ćemo se lijepo vratiti u našu poznatu kolotečinu, u naš poznati stil blogerskog života. Pisat ćemo, prelistavati i komentirati još koji dan, bar većinu koje smo susreli na promociji, a onda se polako povlačiti u već poznatu stalnost. Možda ćete reći da ovaj put neće biti tako, možda će ipak nešto biti drukčije, ali ja prva priznajem da nisam u stanju pratiti dnevno pedesetak blogera jer ne sjedi mi se ispred ekrana satima. Prorijeđeno ćemo svraćati, komentirati možda, netko će i odustati od bloga, doći će novi ili ćemo otkriti nekoga već zaboravljenog. Sve se u nekim zacrtanim krugovima okreće. Nisam sigurna koliko je pametno i dobro, ali kako volim društvo, a i znam u Osjeku ljude koji se kao FB znanci već godinama jednom tjedno nalaze na istom mjestu na kavici i klafežeu voljela bih kada bismo i mi nešto slično mogli. Nije potrebno tjedno, ali recimo imamo jedno predvečerje za blogoblablabla. Svatko u svom gradu, a onda godišnje neki susret u različitim gradovima. Znam, znam da ćete možda reći kako je to teško uskladiti, ali ako se nešto želi onda se nađe mogućnost, ako se ne želi tada se nađe izgovor. Naravno uvijek je i pitanje sredstava, ali nije bitna kavica nego razgovor, susret, osmjeh, neopterećen susret svakodnevnim, gotovo kao mali izlet od svakodnevice. Neću sada o tome tko bi trebao organizirati jer ne bi trebao nitko, jednostavno bismo se prvi put dogovorili za neko zgodno mjesto svima, a onda i dan koji bi bio zgodan pa tko dođe, dođe. O tome već dugo razmišljam, a za kraj posta nešto sasvim drugo:
IRSKI SJEVERAC
U prostoru između prošlog i budućeg
nema pomaka, nema ničega,
praznina je nepregledna, hladna.
Osjećam to svakim buđenjem
iščekujući da se dan zakotrlja,
da se sa prozora magle maknu,
da uravnotežim disanje s danom.
Tišinu remete moje misli i vjetar sjeverac.
Kao u ona, već zaboravljena, vremena
vatra veselo igra svoj pir u starom kaminu.
Grijem leđa misleći na jug i sunce, i more,
i palme, i brodove što se njišu.
Slika idile iz sjećanja pomiče dan
u sasvim novom smjeru.
Plaže, užaren kamen, čovjek do čovjeka
i ne, istog časa shvatim kako je ovo,
tu, oko mene, ljepota koju mnogi traže,
a nikada je neće osjetiti.
Sjeverac me ponovo podsjeća
da nikada nitko nije sam,
ali dozvoliti mu treba da svoju priču
ispriča.
02.08.2015. Hollyhill Irska
ovako sa Atlantika oblaci dolaze
Post je objavljen 31.08.2015. u 15:43 sati.