Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/ribafish

Marketing

Vinski maraton, drugo izdanje - Istra trči i pije!

Bliži se dan trčanja drugog istarskog maratona/polumaratona/štafeta Parenzana Wine Run, na koji sam i ove godine pozvan. Ne zbog svojih kvalieta, koje su u rangu skotnog nosoroga disleksičara, nego zbog savršene zabave koju ovaj događaj pruža.

Stoga sam vas želio pozvati da mi se pridružite u treninzima, ali ne onim trkačkim jer se tu ništa ne može učiniti, nego da svi skupa odemo u nedjelju u Vinski grad na Špancirfest. Ako imate mjesta u autu, trznite, clio je na kirurgiji do daljnjeg...

No, kako je Istrian wine Run nešto najbolje što mi se dogodilo prošle godine, pročitajte kako je to izgledalo, i vidimo se 6. rujna. Ajd vinili vi meni!



Kako sam jedva preživio vinski maraton!

Kao liječenom plivaču, ideja da otrčim 21 kilometar s pauzama za vino svakih pola sata, učinila mi se malo infantilnom i besmislenom. No, bolji poznavatelji mene, samo su slegnuli ramenima i rekli – doći će zadnji, razvalit će ga muskulfiber, ali će ga opet zvati. I tako je nekako i prošao prvi Wine run Parenzana magic – savršeno!

Kao bivši plivač maratonac, često se na Facebooku divim Đurđici Orepić, koja je u najboljim godinama počela trčati, plivati i biciklirati. A kako se njenom dečku, Ivici Matoševiću divim iz puno manje plemenitih razloga, navest ću samo teran, poziv da se pojavim na polumaratonu u njihovoj ekipi došao je kao budali šamar, ili pivopiji Pale Ale Zmajske pivovare.


Umjesto da se besmisleno pripremam za sport za koji nisam niti građen niti talentiran, samo sam otišao ranije kući s degustiranja dva nova piva i dva sasvim solidna hamburgera, izvadio tenisice iz razdoblja treniranja rukometa, gaće koje ne žuljaju (krivo), parne čarape, i uvalio se nekim trkačicama, prijateljičinih prijateljica u automobil. Bože, sjajnih li žena, a ja mislio da su svi trkači sektaši, kakva greška! Dosadašnji rekord u duljini trčanja iznosio mi je pet kilometara, pa mi je moj alter-ego smireno savjetovao – stari, otrčimo do prvog stola s vinima, tu se strgamo i usidrimo uz fingiranje zatezanja stražnje lože ili mezanina.

Ali, kako život piše drame, i kako nikad ne slušamo majke, učitelje i već spomenuti glas razuma, mene je ponijela atmosfera maskiranog polumaratona po uzoru na onaj bordoški u Medocu, na mjestu gdje se utrka – završava. Naime, Livade, mjestašce podno Motovuna poznato po tartufima i ubojito sjajnim fužima s pancetom i tri vrste gljiva u najbezličnijem od sva tri restorana, postale su te subote kratkoročni dom za stotinjak trkača koji su se šepurili u svojim antiznojnim, prozračnim, lasteksastim i ostalim dresovima, i u dobrom raspoloženju čekali prijevoz za najkraću trku Parenzane, koja je kretala iz Grožnjana. Do kojeg smo išli autobusima. Naime, davno prije su iz Portoroža startali ultramaratonci na 68 kilometara, a onda i pravi na 42 iz Poreča! Kakvi luđaci, svaka čast!

I dalje sam si govorio da će mi rekord na 21 kilometar biti barem deset kilometara, pijuckao Vmalvaziju i grickao pršutić na startnoj liniji. Moja se ekipa maskirala u doktore, počeli smo se zagrijavati i razgibavati (Đurđice, oprosti što sam te zalio vinom), a ja sam prvi pošteni znoj pustio dok sam na startu, u predivnom Grožnjanu – uzalud pokušavao pronaći WC. Na glavi šešir, na nosu naočale, sav u crnom, s prirodnom bradom – pljunuti Heisenberg iz Breaking Bada. Što nije prepoznao nitko, iako je moto maskirane trke bio – hrana. A ja sam bio kuhar. Šmrc. A tada su svi potrčali...



Parstotinjak metara smo vijugali po centru Grožnjana, a onda krenuli starom rimskom cestom prema dvadesetak kilometara udaljenom cilju. Prvo sam trčao sa Zadranima, koji su dan prije plivali Porečki maraton, slijedio prekrasne noge Nevene Rendeli (njoj je rekord bio 10 km!), i uglavnom pričao viceve s raspoloženom ekipom koja nije pucala na medalje i pehare, nego na okrijepnu stanicu. Prva tri kilometra, a tad je trebalo nužditi, no onda su mi iz pluća izašla tri slona i naslonila me na prvo drvo. Malo mi se zamutilo, i rekoh – to je to. Ajmo doma. A onda sam vidio rijeku nasmijanih maškaranih likova koji su me prijateljski sprdali, ulovio lakši ritam s poznatim makarskim vinarima, i nekako došao do prvog odmorišta na 7,5 kilometara.

Malvazija Dešković, par refoška, merloti, Senković, Zigante, sve po izboru sponzora i organizatora Vinistre... Bijelo vino na puteljku nasred Istre je nažalost bilo mlako, pa sam se bazirao na crnjake, riješen da je ovih istrčanih 55 minuta apsolutno savršen uspijeh. A tada je pored mene projurila jako zgodna trkačica u nečemu očigledno tijesnom i klesanom, a kako sam se skompao s dvije Riječanke maskirane u puževe, rekoh, idemo još malo.

Osim ultra, maratona i polumaratona, moglo se prijaviti i za štafetu 3x7 kilometara, ali kako su me izdala oba prijatelja, tako sam sad solo pronosio slavu punkufer.hr-a, sebe i svih nas polurekreativaca koji sjede za kompjuterom 12 sati, a najradije bi živjeli na Sušcu i bacali vrše... Pa sam trčao, i upoznao tako divne i zabavne ljude iz Rijeke, Kranja, Poreča, mljeo i smijao se, čekao i bio čekan, stajao slikati predivan krajolik, odmarao po hladu, plašio se tunela, i konačno došao do druge vinske stanice. Refošk, malvazija, rose, moja omiljena malvazija Geržinić. Napolitanke i lubenice. Deset minuta pauze i laganim trkom dalje.

Oko jedanaestog kilometra prve krize. Pjevam megamix Dalibora Bruna. Na glas! Dakle, nisam svoj. Počinjem se zabrinjavati kad na drugom mostu pjevam ranu Lidiju Percan, ali uz pužice s Kozale i grožđice iz Poreča, nekako prelazim i drugu trećinu polumaratona. Matošević teran, dogovor da uskoro u Slavoniji umjesto Wine runa radimo Swine run s usputnim krkanjem odojaka, sjedanje i slikanje ispod table za Oprtalj i sekunda utona u san. Da, puknuo sam. Nokti su mi bili kao u kormorana ubojice, noge sam zabacivao kao Keyser Soze desnu, majica od trideset kuna na sniženju je opako grebala obje bradavice, a duša je bila jadna kao Đibina kajdanka u srednjoj školi. Ali se nisam dao. Rijeka je otišla dalje, jedva sam pobjegao Ujaku Albertu iz Kranja i njegovim pričama kako je 26 sati trčao preko Sardinije, a onda je s desne strane osvanuo Motovun.

Okinuo sam fotku, naslonio se na bolna koljena i smlavljen upitao svog Alteregoslava.

"I, što ćemo?"
"Idemo nazad, skupit će nas bus, odustao si i na Rtini 2005."
"Ali tamo mi je napukla tetiva!"
"Nema veze, idemo pajkiti, ajde, nisi ti za ovo Ribice..."

I tu sam puknuo. Ja ću sebi - Ribice? Pa nisam curica! Dok se ne raspadnem, nema odustajanja, pogotovo ne tih pišljivih pet kilometara do cilja! Za tih pišljivih pet kilometara mi je trebalo kao za 16 do tada, ali se nisam dao. Šetuckao, trčkarao, radio prstom šatorčić na majici protiv grebanja dojaka, pjevao prigodne „Ako umrem mlad“ i „Ja ne moren više tako“ kad sam uzeo zadnji gutljaj soka, i sreo supatnicu iz Poreča kojoj je ovo također bio prvi polumaraton. Pa smo tako više došetali do cilja, i počeli se praviti da trčimo kad smo čuli buku sa cilja. Onda je nju ponijela euforija, a mene napali grčići u listovima, pa sam i službeno završio maraton kao fantastičan 94.

U vremenu novog osobnog i rekorda za astmatičare veterane od 3.23.00! Dobro, bio bih zadnji da ih desetak nije odustalo, ali je u cilju bilo još vina, i kanapeića s tartufatom, i tijesta s tartufima, i soka, i muzike, i proglašenja, i osvojili smo nagradu za najbolji kostim, ali sam se već bio presvukao, a i ne bih se mogao popeti uz stepenice, i pobjednici su dobili vina koliko su teški, pa sam se slikao sa svojim sjajnim suvozačicama, i još dugo pijuckao plješćući pobjednicima.

I dok sam ulazio na kant u auto, i popio sve xanaxe od kolegica, shvatio sam da će me sutra sve boljeti kao da sam vanmaterično rodio trojke pandi. Ali je kao i nakon Farosa i desetoboja u Beču – tu na licu bio taj osmijeh sreće i ponosa. Savršen provod, fantastična ekipa, vrhunska organizacija i kraljevski muskulfiber. Tko ga šiša, vidimo se i dogodine, idem barem na 3.10.00! Ajd živili!

Na kraju, da bizarnost bude kompletna, stali smo u Buzetu i na glavnom trgu u slastičarnici Hajduk, uz Užičko kolo slušali i gledali manifestaciju - Dani Bošnjačke kulture. Divan, predivan provod, Istra je zakon!

Tekst objavljen na portalu punkufer.
Fotke Parenzana Magic


Post je objavljen 28.08.2015. u 07:24 sati.