Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/odazivotu

Marketing

Sestri hvala


Sinoć nepoznati broj, a još manje poznati glas dok se predstavljala cura od dvadeset i četiri godine.
Kaže: „ Naša zajednička prijateljica mi je dala vaš broj i pričala o vama, vašu priču. Možda mi možete pomoći.“
Nepoznata djevojka izgovara ime prijateljice iz djetinjstva, jednu od mojih prijateljica života.
Onu s kojom si prošao sve, koja te prihvaća s tvojim manama i ti nju s njenim.
Zanimljivo, neki dan mi je jedna poznanica spomene, tu moju iz djetinjstva i kaže: „ Lili je jako zajebana. Tko se njoj zamjeri nadrapao je.“
Prekinem je riječima da o mojoj Lili ne želim čuti više ni riječi.
Desetljeća prijateljstva su učinila da se prijateljstvo izbrusi do najfinijeg bisera i ne možeš mi pričati protiv moje Lili.
Imam još par takvih prijatelja ( sreća moja, ali i zasluga) i ne postoji čovjek koji bi mi ih ocrnio.
Mi smo se dokazale i pokazale, u dobru i zlu.
To je ljubav i odnos koji ne umire i ne prestaje.
Čak i kad se ne vidimo po godinu dana, čim se čujemo, tu je poznati smijeh i treptaj srca. T
Tu je nervoza i histerija iz dubine srži kad nas naljute prolaznici, ali uvijek, baš uvijek, razgovor završavamo smijehom i pozitivom.

Jedan od zadnjih razgovora je bio poziv s njene strane.
Očajan, pretrašen, paničan jer je tata na drugom kraju svijeta na samrti.
Kaže, boji se da neće stići do njega uz obaveze koje mora završiti da bi putovala.
Ne volim kad su ljudi koje volim tužni, ali zahvalna na ovoj mudrosti i staloženosti na kojoj radim i prenosim dalje,
spontano svoju vjeru i nadu prenosim na svoju dragu Lili.
Tisuću pitanja i strahova koje mi upućuje o smrti, vjeri, duši, a ja sretna i ponosna što je tješim
i pričam stvari u koje sam se uvjerila na ovom svom putu učenja.
Svjesna da bi mi bilo puno lakše da sam to znala dok sam bila u istoj situaciji s roditeljima.
No to je bilo i prošlo i to sam morala tada tako proći da bih bila ovo što sam danas.
Nečije rame, podrška, utjeha i vjera.
Jer i meni je to tada netko bio. Na način na koji je najbolje znao.
Naravno, i taj tužno započeti razgovor je završio smijehom i forama koje valjamo već preko trideset godina,
našim internim nadimcima, spominjanjem sarme u mojoj sobici nakon noćnog izlaska, pečenjem
palačinki u toplesu kod nje i bezbroj trenutaka koje veže ovo divno prijateljstvo.
I onih ružnih, ali proživljenih zajedno. Opet u podršci i stisku, zagrljaju pravog iskrenog prijatelja.

Naglasim nepoznatoj djevojci da smo sretne što imamo Lili za prijateljicu, a ona se, naravno, složi.
I krene razgovor s njene strane, kronologija nesretnog , mučnog i tužnog djetinjstva. Daleko od sreće bezbrižnog djeteta.
Sad je došao trenutak da se očisti prošlost , prihvate i otpuste njeni aveti.
Da bi se moglo dalje. Bezbrižno. Kako se trebalo i ranije, ali nije znalo. Zbog istih uvjerenja i postupaka roditelja.
Divno je svjesna i kad krene protiv roditelja jer su oni krivi što su ona i brat sad ovakvi, prekinem je, ali ona dovrši: „Znam, nisu znali drugačije.“
Kažem joj da bude ponosna i sretna jer u prosjeku četiri generacije ponavljaju iste obrasce, ona je ta koja će ih prekinuti.
Kaže: „I ja sam u klincu, ali sam više zabrinuta za starijeg brata. Stanje je grozno.“
I priča mučne priče i trenutke koji su teški i čine se bezizlazni. Kaže, vide to i roditelji, ali ne znaju što bi.
„Povjerila sam se našoj Lili koja mi je dala vaš broj. Ispričala vašu priču,. Kako ste se promijenila.“
Bilo mi je to dovoljno jer mi je moja Lili neki dan, nakon jedne teške situacije, rekla kako je ponosna na mene.
Da sam postala najjača od nas prijateljica iz djetinjstva..
Nas prijateljica s malo drugačijim djetinjstvom. Koje nije bilo tako bezbrižno zbog okolnosti koji su nam servirali drugi (rekla bih, život sam),
ali mi smo to podnijele kao pravi borci i svoju borbu pretočile u svoje nove, sretne obitelji.
I dalje se borimo, ne odustajemo.
Ne stojimo dok drugi padaju. Dižemo ih. Tako smo naučile. Nekako spontano.
Jer smo uvijek dizale jedna drugu. Samim postojanjem.
Kad te netko rastuži ili naljuti, kad ti život opali pljusku, evo ti prijatelja s kojim se uvijek bezbrižno glupiraš.
S dječjim dušama koje su i danas takve, a Lili je jedna od njih, izlaza uvijek ima.

Tako i sada, osjećaj ponosa i poštovanja prema svojoj Lili koja, širokogrudno i otvorenog srca, naše prijateljske namjere širi dalje, na ostale ljude.
Pomaže, diže, usmjerava, pruža ruku.
Jer zna da izlaza uvijek ima. Mi smo ga uvijek nalazile i danas ga nalazimo.
Nepoznata djevojka, u skoro dva sata telefonskog razgovora, prepričava svoj život, prilično svjesna uzroka, ali ne i izlaza od ružnih posljedica.
Ne mogu zaustaviti suze dok je hvalim koliko je divna sestra jer misli i želi pomoći svom bratu.
Kaže da je brat došao pred zid i ne može ga više gledati takvog.
„Brat je sretan što te ima“ odgovaram joj s divljenjem, istovremeno svjesna da i sama imam takvu sestru i takva sam sestra.
A ništa manje mi nije sestra Lili niti ostale prave, iskrene prijateljice s kojima nisam vezana krvlju, ali zato jakim sponama srca jesam.


Post je objavljen 21.08.2015. u 10:25 sati.