Marketing
Razmišljanja i radosti
Duže vremena nemam što reći. Ne zato što ne razmišljam ili ne čitam ili ne slušam druge, nego zato što više iza ni jednog zaključka, stava, pravca ili politike, pa i same vjere ne mogu stati sigurno i uvjereno. Uvijek sam vagala, to da. Znali bi mi reći: daj konačno reci što misliš. Prije toga, davno prije toga znala sam biti isključiva i tvrda. Danas pak... Činim se sama sebi ameba. Prozirna, sluzava, prigodljiva. Čini mi se da su svi, na neki način u pravu, ili pak da nitko nije u pravu.
Obećala sam i trebala bih napisati pismo KBF-u.
Reći kako sam proživjela tih pet godina slušajući njihove profesore. Živeći u toj atmosferi visoke vjerske škole, profesora i studenata.
To nije samo nauka, ego i svjetonazor. Tražila sam, što ne znači da sam prestala s traženjima. Spominjem svakodnevna preispitivanja. Novi način razmišljanja. Mijenjala sam se.
Davno.., još u vrijeme kad su određene grupe ljudi bile lude za Castanedom, piscem koji je, po mom mišljenju, pisao pod utjecajem droge, jedan prijatelj svećenik rekao mi je: Svako psihoanaliziranje osobe preko pedeset, šezdeset godina može samo uništiti tu osobu. Zamisli sebe da ti netko u toj dobi kaže da si posve pogrešno živjela. Da je tvoj život promašaj.
Bilo je to vrijeme psihoanaliziranja. Sebe i drugih. Naročito drugih. Moda onog vremna kad je bilo važno biti intelektualac. Aha, govorili bismo mudro: rekao si to i to, a to znači... Društvo je moralo biti pametno. Pušilo se i pilo.., razgovaralo u nedogled. Slušalo se Arsena i mnoge druge pametne i osjetljive šansonjere – govorili i pjevali iz srca naših mladih i svega željnih tijela.
"Ta dob!?" Tri puta ha-ha-ha! Nisam baš tri puta prošla "tu dob", ali trascedentno gledajući možda i da.
Naravno, uvijek se vrti oko istog. Zašto smo TU i SAD i je li moje razmišljanje do danas bilo pogrešno.Je li moj žvot promašaj?
Otvara se previše pitanja na koje cijelo čovječanstva nije još dalo odgovora, a ja sam samo mala kap.
A opet, dok se pitaš i misliš odgovoran si. Prema sebi, ali i prema čovječanstvu.
Velike riječi, a čovječica je mala i ne vele pametna.
Ne kaže se uzalud koliko ljudi toliko čudi.
Iz nekog razloga ljudi su stvoreni, svaki ponaosob, sasvim različiti. Čak i jednojačani blizanci/zanke, predmet tolikih pručavanja, nisu identični.
Nismo svi vojska, stranke, Ku Klux Klan itd, neke skupine s istim ciljem, odjećom i razmišljanjem. Ovako kako sam ih posložila te skupine, osjeća se antagonizam prema njima. Mrzim, ako išta mrzim, apriorno slaganje s tuđim gotovim mišljenjima. (ajde tu i tamo, da ne budem isključiva) Pitana sam: poštuješ li bar autoritet znanja.
Znanja!? Predugo za objašnjavanje, ali trebala sam odgovoriti znanja da, ako to znanje nije dogma
.
Ja sam uvijek protiv.
Nije to jednostavno biti. Gledajući izvan i ja sam građanin pokorni. Ali, unutra... unutra sam poslije buna i bunica danas sam samo čovječica bez ikakvog stava. Musilov "Čovjek bez osobina"
koji je imao oca s određenim osobinama. Mjesto osobina upotrijebila bih izraz stav, ali nisam sigurna koliko to spada u hrvatski novogovor.
Nisam, također, sigurna jesu li mi trebale tolike borbe, preziri, antagonizmi.
Možda je trebalo samo naučiti ljubiti.
Možda je izlaz "samo" ljubav.
Ljubiti bez ikakvog interesa. U ljubavi imati samilosti za one koji mrze.
Ljubiti neprijatelja!!
A, sad evo nešto posve drugo.
Ogroman, veliki razlog radi kojeg se isplati živjeti:
Post je objavljen 20.08.2015. u 11:15 sati.