Pregled posta

Ilan Shashin rodio se u jednoj od malobrojnih ortodoksnih židovskih obitelji u selu Zimna Woda pokraj poljskog grada Lubina. Tradicija je u njegovoj obitelji određivala svaki detalj njihova života, pa tako i njegovog - odrastao je uz priču o anđelu koji je njegovu dušu podučavao slatkim riječima Tore dok je rastao u majčinoj utrobi, gotovo na svim vratima u kući, posebice izlaznim stajale su mezuze štiteći ukućane i goste, na glavi je uvijek nosio kipu, izlažući se podrugljivim primjedbama svojih vršnjaka, strogo je poštovao Šabat, a najljepše razdoblje života proveo je u ješivi, židovskoj školi u Lubinu gdje ga je otac poslao čim su proslavili njegovu Bar micvu. Kad je razmišljao o tim godinama intenzivnog učenja Tore, ipak je morao priznati da je najveću radost osjećao zbog činjenice da je to vrijeme proveo daleko od neugodnih susjeda i njihove djece koji nisu trpjeli imućnog seoskog mesara Židova. Imao je petero braće i dvije sestre, mlađa od njega bila je samo Abi, vesela djevojčica čija je narav u potpunosti odražavala značenje njezina imena na hebrejskom - radost. Židovi pažljivo biraju imena, pa tako i njegovo, Ilan, na hebrejskom znači "drvo". Otac mu je često govorio da će i on, bude li se pridržavao Božjih zapovijedi i marljivo učio Toru, izrasti u raskošno, rodno stablo čiji su korijeni duboko usađeni u tradiciju. Tko zna, govorio bi otac, možda se jednog dana vratiš u Izrael poput ujaka, rabina Abrama i tvog brata Davida... Naravno, nikada nije propuštao spomenuti mu i slavno porijeklo njegove obitelji, izravnu povezanost s rabinom ShalomomShashnom koji je bio među pionirima talmudskog učenja u Poljskoj u 16. stoljeću. Pa ipak, unatoč tradicionalnom odgoju, Ilan u vjeri nije mogao pronaći pravi mir. Činilo mu se da raste u čahuri, odvojen od svijeta, a znatiželjna duša gušila se u krutim pravilima. Iako se o svemu moglo raspravljati (u ješivi čak i vrlo žestoko, gotovo natjecateljski), tradicija je stajala nad njegovim vratom poput Damoklovog mača oduzimajući mu svaku mogućnost drugačijeg izbora. Ne daj Bože da bi spomenuo roditeljima svoju želju da iz čiste znatiželje barem jednom kroči u katoličku crkvu kojoj se Židovi ne smiju ni približiti. Ženidba mu nije bila ni na kraj pameti iako je bio bolno svjestan činjenice da su njegovi roditelji već odavno tražili savjet obližnje povodadžije u nadi da će mu naći prikladnu suprugu iz uzorne i, ako je moguće, imućne židovske obitelji. Jednom prilikom čak je i čuo roditelje kako šapuću u spavaćoj sobi o nekoj Rebecci iz Lubina... Samo jednom se pokušao usprotiviti dogovorenom braku, no tada je uslijedio dug i njemu mučan razgovor s majkom o ljubavi koja raste, razvija se s vremenom, no brzo može ugasnuti ako ne leži na međusobnom razumijevanju za koje su ključne sličnosti u odgoju i načinu života. Ne želeći uvrijediti majku, propustio je izreći glasno svoje mišljenje da se slaže s temeljnim postavkama, ali ne i time da će mu neka povodadžija bolje izabrati ženu od njega samoga. Ili, da bi ljubav mogao graditi sa ženom koja uopće ne mora biti Židovka? Takav scenarij njegovim je roditeljima bio sasvim nezamisliv. Tijekom školovanja u ješivi odmorio se i od takvih razgovora, ionako je osjećao da je previše mlad da bi mu se nametala takva opterećenja i odgovornosti.

Nikada neće zaboraviti ljeto 1936. Te je godine upoznao Nataszu, Abinu prijateljicu iz kršćanske obitelji. Njihovi su roditelji znali s kime se Abi druži, no nisu joj branili - uostalom, u selu su prevladavali kršćani, ta nisu živjeli u Jeruzalemu. Natasza je u njihovim očima bila draga djevojka, nisu joj ništa zamjerali, a bio im je drag i njezin otac, seoski učitelj udovac - majka joj je umrla na porodu... Unatoč antisemitizmu čiji se otrov tih 30-ih godina sve više osjećao i sve češćim vijestima o pogromima u pojedinim selima u Poljskoj, učitelj Pavel Basa i javno se u više navrata usprotivio takvom širenju mržnje. Pripadao je vrlo maloj skupini školovanih ljudi u Zimnoj Wodi, pratio je zbivanja u svijetu te strahovao od mraka u koji je i njihova zemlja sve više i brže počela tonuti. Natasza, Abi i Ilan većinu vremena provodili su u šumi, na skrivenim mjestima koje su djevojke otkrile još u vremenu dok su se penjale po stablima tražeći patuljke i vile. Ilan je te godine napunio 17, a Natasza i Abi 16. Više nisu bili djeca, tih se godina moralo sazreti ranije, prilike nisu dozvoljavale bezbrižna i beskrajno duga djetinjstva. Pa ipak, Natasza je imala čudesnu moć, barem u njegovim očima - ma koliko bili zabrinuti ili žalosni, uspijevala je svojim optimizmom i smijehom otjerati svaku sjenu zla. Sve češće se njegov pogled gubio u njezinoj dugoj, kestenjastoj kosi i toplim, smeđim očima koje bi se, u trenutku kad bi sklopila oči, našle skrivene iza gustog baldahina trepavica. A kada bi ga ponovno podigla, zablistao bi njezin pogled obasjavajući Ilanovo srce poput izlazećeg sunca. Uživao je i u njihovim razgovorima o vjeri, tražio je da mu govori o Isusu, kršćanskim običajima, o svim detaljima koje nije mogao doznati u svojoj kući. Ona je rado zadovoljavala njegovu znatiželju, bez imalo želje da mu nameće svoja uvjerenja. Uostalom, i sama je voljela slušati o Židovima i njihovoj tradiciji, s ljubavlju spominjući "stariju i mudru braću".
- Kažeš da je u ovom svijetu Bog skriven. Što misliš, možemo li nekako naslutiti gdje se skriva i dotaknuti ga? - iznenadila ga je jednom prilikom svojim pitanjem. Zamislio se na trenutak, a zatim je nježno uhvatio mladicu hrasta.
- Evo, upravo ga držim za ruku - nasmijao se - priroda je njegova kulisa, proces stvaranja nikada nije završio. Prisutan je u svakom detalju koji nas okružuje... Evo, i ti ga možeš dodirnuti, siguran sam da će mu biti posebno drago!
Bilo je nečeg posebnog i čudesnog u tom trenutku dok su oboje držali mladicu božanske ruke. Neizreciva jednostavnost postojanja, svijest o jedinstvu koje u svojoj vječnosti briše svaku razliku, a ljudske materijalne vrijednosti i ograničene horizonte čini toliko beznačajnima, gotovo smiješnima... On nije negdje na nebu, nedodiriv, hladan i dalek - ovdje je, sada i uvijek, stvaran i beskrajno veličanstven, predivan i postojan. U pjevu ptica i žuborenju potoka je njegov glas, u stablima ruke, mekom travom obrasla su njegova koljena na kojima su sjedili i odmarali se okupani ljubavlju sunca koje je blistalo u njegovim očima... I vraćali su mu ljubav - uronjeni u vječnu ljubav, postali su ljubav... I shvatili su da ih veže sila veća i jača od svega što su poznavali na ovom svijetu, no znali su i da je sve ovozemaljsko protiv njih.

A pošast nadolazećeg rata bila je sve bliže, zli dusi u selu postajali su sve glasniji, kuće su bazdjele na mržnju... Prvi udarac kojeg je osjetio na vlastitoj koži bilo je surovo ubojstvo njegova oca u jesen 1938. Zaklao ga je na seoskom putu usred bijela dana podivljali mještanin Josef, navodno bijesan jer ga je "prevario na vagi i masno mu naplatio". Pričali su im susjedi da se vratio kući krvavih ruku, psujući židovsko smeće koje je trebalo očistiti s ovog svijeta. Majka uslijed šoka nekoliko dana nakon njegova ubojstva nije progovorila ni riječi. Sjedila je na stolcu uz ognjište, pogleda izgubljenog u plamenu svijeće na stolu i samo se klimala naprijed i nazad. Na trenutak bi povremeno klonula u plitki san, a potom bi otvorila bezizražajne oči i nastavila s jezivim ritualom... Učitelj Pavel i Natasza tih su ih dana često posjećivali. Abi i Ilan bila su jedina djeca u kući, njihova braća i starija sestra odavno su krenuli svojim putevima, odselili se, osnovali obitelji - tko zna hoće li i kada dobiti pisma o smrti njihova oca. Ilan je ostao u kući, a ljubazni je učitelj pozvao Abi da spava u njihovom domu uz Nataszu. Kad se majka napokon pribrala, slijedili su dani žalovanja i suza, no tada se nešto u njoj prelomilo.
- Abi i ti ćete se krstiti, sve sam dogovorila sa župnikom... - progovorila je hladnim glasom, a Ilan je sjeo ne znajući što da joj odgovori. Bilo je proljeće 1939., raskošno u svom buđenju, no ljepotu prirode više nitko nije primjećivao.
- Majko, to nije rješenje. Svi znaju tko smo, od kuda je naša krv. Krštenje nas neće spasiti...
- Krstit ćete se, a zatim ćemo uzeti samo ono najnužnije i zauvijek otići iz ovog sela.
Ilan je osjetio grč od same pomisli da će otići. Nikada ne bi požalio jer napušta Zimnu Wodu, ali pomisao da ostavlja Nataszu činila mu ne u potpunosti neprihvatljivom.
- Majko, ako si tako odlučila, imam samo jednu želju prije odlaska. Želim se vjenčati s Nataszom, želim da i ona otputuje s nama...
Nikada nije ni pomislio da bi tako nešto mogao izreći svojoj majci. Nije znao ni što može očekivati. Bio je svjestan činjenice da njezina odluka o njihovom krštenju nije potaknuta željom za preobraćenjem, već čistim nagonom za preživljavanjem i spašavanjem djece. Stajala je uz ognjište okrenuta leđima, mirujući u tišini koja se mogla rezati nožem. No, kad se okrenula, na licu joj je titrao nježan osmijeh kojeg nije vidio mjesecima.
- Adonai sve vidi i sve razumije... Ako je to i njezina želja, neka bude tako i neka vam je blagoslovljen brak - Ilanu su potekle suze, tračak topline obasjao je barem na trenutak njihov dom.

Natasza nimalo nije oklijevala. Tijekom posljednjih mjeseci njihova je veza rasla i jačala, skrivena iza debelih stabala šume koja su upamtila priču dvoje zaljubljenih, još iz vremena u kojem nije bilo baš nikakve nade za zajedničku budućnost. Planirali su skromno vjenčanje na otvorenom u srpnju, bez slavlja, samo uz skromni objed na velikoj livadi za uzvanike. Nikom nije bilo do raskošne svadbe u tim vremenima, niti je bilo puno onih s kojima bi uopće mogli i htjeli podijeliti svoju radost. Selo nije prihvatilo s odobravanjem Abino i Ilanovo krštenje, pa tako ni vijest o braku. No, budući se mladenci nisu obazirali na zle jezike, spremni na skori odlazak. Na dan vjenčanja donijeli su nekoliko drvenih stolaca iz Pavelove škole i klupu koju su prekrili bijelim stolnjakom te ukrasili šumskim cvijećem poput oltara. Župnik je bio topao čovjek, pun razumijevanja za svakoga i punim je srcem vodio obred vjenčanja. Natasza je obukla jednostavnu vjenčanicu svoje majke koju je otac posebno čuvao za ovu prigodu, a Ilan je nosio svoje jedino odijelo koje bi vadio iz ormara samo za Šabat i blagdane.

...

Odjednom je nastao kaos... Iz šume je navalila podivljala skupina muškaraca iz njihova sela oboružanih batinama i noževima, predvođenih onim istim Josefom koji nije osjetio ni trunku kajanja nakon ubojstva mesara te je nastavio gajiti mržnju prema njegovoj obitelji... Natasza i Ilan ostali su ležati držeći se za ruke pred okićenim oltarom poprskanim njihovom krvlju, okruženi razbacanim stolcima čije je drvene površine natapala krv nesretnih uzvanika koji nisu uspjeli pobjeći... Sljedećeg je dana selo pokopalo mrtve, no nitko se više nije vratio na livadu. Na listi mrtvih nije bilo ni Abi ni Nataszinog oca Pavela, od tog im se dana izgubio svaki trag. Invazija na Poljsku u rujnu bacila je u zaborav priču o nesretnom vjenčanju, a mladice hrasta sve više su rasle, ne obazirući se na ratna zbivanja - livada je polako počela nestajati...

...

1946. godine dječaci iz sela naišli su na neobičan prizor - desetak crvenih, drvenih stolaca posloženo je u šumarku, a kroz naslone su rasla mlada stabla, poput ruku koje su ih zauvijek čvrsto prigrlile, ne dopuštajući ikome da ih odnese iz šume. Stolci i stabla bili su jedno, utkani u vječnu prirodu... Ipak, mirisali su na svježu boju, a kad bi ih se pažljivo pogledalo, dva su se stolca posebno isticala - imala su izrezbarena imena, Ilan i Natasza... U tom trenu naišla je mlada žena koju su odmah prepoznali. Tek nedavno je sa nekim gospodinom Pavelom izašla iz skrivenog skloništa iskopanog u tajnosti ispod škole. Pričali su da je noću izlazila i skupljala plodove za hranu u šumi i u poljima....