Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/edhunter

Marketing

Grad anđela

Recidivist. Bilo bi iznenađenje da u prekršajnom sustavu nema ljudi koji vole osuđivati i prozivati ljude imenima. Sve te osude počivaju negdje u podsvijesti. Istina je zapravo da nikad ne počivaju, one su itekako žive, prisutne u svakoj odluci, tjeraju me da više gledam u retrovizor nego naprijed. U noćnim vožnjama se najlakše gube, noću u retrovizoru ne vidim ništa. Policija zaustavlja vozilo ispred. Koliko sam uzeo? Zašto ne može isprati nelagodu? Treba mi otvorena cesta, put koji vodi do jutra.



Brzina, sunčev sjaj i vječna mladost, oni su udarili temelje ove zabavne distopije. U ovoj betonskoj džungli ne potoji identitet, lako je biti anoniman i posve nestati u gužvi, što je upravo suprotno od svega što ljudi ovdje žele biti. Ovaj grad počiva na gladi i ciljevima koji gaze sve pred sobom, lome pojedinca na proste faktore, izobličuju, trgaju i guše. Glad te dovede ovamo, ciljevi se izgube pod ambicijama nadmoćnih i onda nestaneš. Vidio sam to previše puta. Onda počnu bezglavo plaziti po neonskim barovima, trošeći stanarinu na slatku cugu, dok im gorki snovi cure niz odvod u bespuća kanalizacije. Ceste u ovom prokletom svijetu, sve ceste vode prema gradu u koji anđeli dolaze pasti.



Ne razmišljam više. Barem ne razmišljam kao nekad, sada je sve samo lijeno preživljavanje, sporo procesuiranje činjenica kroz ciničan filter. Nekoć sam volio biti zaljubljen u ideju. Ideja je toliko porazna, mračna i gotovo morbidna, njeno nekrozno tkivo me konzumira na stare načine, ali više ne mogu biti tako zaluđen, vjerujem da više ne mogu. Dug je put od hereze do praznovjerja. Ravnaju se po deset božjih zapovjedi, a zapravo čitavo vrijeme spominju boga uzalud. Ovo nije najbolji grad na svijetu, ovo je filter za devijante koji nešto imaju u sebi i odlagalište onih koji nemaju ništa za ponuditi. A tek žene... nevinost je samo riječ. Djetinjstvo? Samo riječ.

Kakav je osjećaj kada koraci navodne zvijezde nestaju u tami kao da se nikada nisu niti dogodili, laži samozavaravanja nas sve čine istima. Strah je strah, nitko nije poseban u konačnici, samo naše tvorevine drugih i izopačene tvorevine nas samih. Savršen, uzvišen i naizgled nedodirljiv. Gubi se u sjeni čovjeka koji ga je dočekao ispod ulične svjetiljke. Supreme my ass! Zakon jačega vrijedi samo u svijetu neinteligentnih, ali niti jedan svijet ne tolerira slabe. Noć i njen tihi veo, barijera iza koje se mnogi pogledi kriju. Svatko od nas ima nešto vojaerskog u sebi, potajno privučen spoznajom da gledaš osobu koja toga nije svjesna. Istovremeno, svatko od nas se boji da je promatran, obnažen pred nečijim očima, zakinut od krinke koju želi pokazati svijetu. Prvo se trebaš pomiriti sa svijetom, pa naučiti voljeti. Nažalost, treba jedan životni vijek da bi naučio barem jedno.



Ne znam što ovaj grad čini kada distorzira ljudsku pamet, samo savršeni luđaci mogu voljeti ovaj svijet, samo luđaci mogu trpjeti ovaj život, samo luđaci znaju kako ići naprijed. Nekad je dovoljno samo držati glavu uspravno, a nekad treba pogrbljeno sakriti pogled od priučenih analitičkih očiju, plitkih i praznih pogleda, ozidanih stereotipima i slijepim iluzijama. Zamalo sam te imao, i zatim zauvijek izgubio, ti prokleti odgovoru na svako fundamentalno pitanje koje se nikad nisam usudio pitati. Pred slijepom sudbom (ne)pravde, stojimo suočeni sa neminovnošću ishoda na koji nismo rođeni da budemo spremni, figure u igri izmišljenih bogova, pijuni u pandemoniju laži.



Danas svjedočimo porazu. Jedan svjetonazor, jedan set vrijednosti se ugušio u kaljuži ovisnosti, novca i slave. Pogled skreće u bezdan, tražeći izlaz od familijarnosti čije more predrasuda eliminira karakter, ono što nas diferencira jedne od drugih. Jednog dana će sve ovo biti gotovo. Opstat će samo rijeka žala, za ljude koji samo žaliti znaju. Ali najveći žal, poraz koji je doživio čovjek, to je poraz koji smo sami sebi nametnuli, dok gledamo druge kako manifestiraju procesiju laži, dok poistovjećujemo pravično i pravedno. Izgubio sam volju, integritet, izgubio sam te prije no što su postojale kozmičke šanse da ikada spoznam istinu. Ti dani, davno su prošli. Svaki razlog zašto smo nastavili kao da se ništa nije dogodilo unatoč raspadu jednog identiteta vrebat će iz sjene. Mi ćemo biti vani, goli i oni će zuriti u nas. Lutamo i gubimo se, dok igramo svoju epizodnu ulogu, u gradu anđela.


Post je objavljen 08.08.2015. u 04:02 sati.