Marketing
gastronomski kutak
ŠOPSKA SALATA
U kolopletu svih tragičnih, dramatičnih, sudbonosnih, teških, krvavih, dalekosežnih i takvih zbivanja i događaja koji su početkom devedesetih godina prošlog stoljeća zadesili Hrvatsku, dogodilo se i nešto čemu nitko nije pridao poseban značaj, ali su mnogi osjetili nedostatak. Nestalo je šopske salate.
Šopsku salatu zahvatio se tsunami koji je iz jezika brisao srpske i navodnosrpske riječi, iz javnih knjižnica srpske, ćirilične i komunistićko-marksističke knjige, iz poduzeća nepoćudne svih vrsta, iz susjedstva one koji nisu mogli izdržati pritisak, iz državljanstva one koji nisu mogli dobiti domovnicu i tako dalje. Jelovnici su se pretvorile u koštovnike, pa je sve što je dolazilo „s istoka“ postalo sumnjivo. Uzalud što je šopska salata bila izuzetno popularno udomaćeno jelo, uzalud što se originalno iz Bugarske, preosjetljivim hrvatskim dušicama postala je zazorna. Nezgodno je to – naručiš šopsku salatu i povrijediš tankoćutno nacionalno osjećanje neke rabijatne barabe za susjednim stolom…
Zadrti gastronostalgičari kojima osamostaljivanje države nije bio dovoljan razlog da se odreknu omiljene poslastice nailazili su na svakakve, često nepremostive prepreke. Konobari preko noći odjednom kao da nikada nisu čuli za šopsku salatu. Tek poneki je na izravan upit s visoka i s neskrivenim prezirom pobjedonosno objavljivao: „Nemamo!“ Gastronostalgičari su se dovinjavali na različite načine:
– Imate miješanu salatu! Odlično! Pomiješajte mi paradajz, svježu papriku, luka, svježeg krastavca, dodajte malo ljutih papričica i preko svega toga naribajte feta-sira…
– Da začinimo maslinovim uljem?
– Budibogsnama! Nizabogamiloga!
Istini za volju, u šopsku salatu nije zgorega umiješati i malo maslina, a ni maslinovo ulje u njoj nije svetogrđe.
Četvrt stoljeća kasnije, dok se u prijestolnici Hrvata primiče kraju veličanstveni vojni mimohod kojim se obilježava dvadesetogodišnjica vojne pobjede, da bi izbjegli gužvu pred naplatnim kućicama na završetku autoputa, silazimo na ranijem izlazu i vozimo sporednim, usporednim cestama. Iznenada, usred šume, na proplanku uz cestu veliki ugostiteljski objekt, a mi gladni. Ispred restorana nekoliko desetaka parkiranih vozila i zabrinemo se hoćemo li naći slobodnih mjesta za sjesti. Srećom, kako mi uđemo, neki izađu, pa nađemo mjesto u uglu. Dolazi konobar, razgovaramo o tome što bismo mogli naručiti. Na popisu jela koja se nude cijela je stranica ispisana svim mogućim svježim sezonskim salatama. Posljednja salata pri dnu nazvana je „specijalna“.
– Kakva je ovo „specijalna“ salata?
S dosadom onoga koji je već više tisuća puta odgovorio na besmisleno pitanje konobar bez oklijevanja procijedi:
– Šopska – jedna riječ je dovoljna.
Vidi ovo! Iako je njen svijet bespovratno razbucan i nestao, iako službeno ne postoji, šopska salata je preživjela. Iako se svi prave da je nema, nebrojeni je traže i u slast konzumiraju, ugostitelju su shvatili da nije probitačno plivati protiv struje i marljivo je redovno priređuju, a čudesan naziv „specijalna salata“ dozvoljava čak i najzadrtijim nacionalnim čistuncima da je naruče.
Sve je novo, sve je drugačije, što prikriva koliko je toga ostalo isto.
Post je objavljen 05.08.2015. u 16:08 sati.