Pregled posta

Krasno- Krasnarska jezera

subota 18. o.m.

Rano jutro ispred Westgate-a kraj Zaprešića. To su oni palmoliki borovi u rotoru. Jako su mi lijepi, takvi mi trebaju za doma. Razmišljam o tome dok šetam pločnikom, u tom trenutku sve je još opušteno. Lutamo po parkiralištima, sjedimo na rubniku kraj benzinske... ne možemo se naći... tražimo se još :-S

Uslijed specifičnih okolnosti našli smo se sa nekoliko sati zakašnjenja. Konačno odlazimo iz Zagreba ali jaka prometna gužva nas usporava.

Moramo na odmorište i tamo vođa puta ispija svoj jutarnji Zlatni pan (ja za promjenu pijem mineralnu, a dvoje najnormalnijih piju kavice)

Nakon mnogo sati puta približavamo se Krasnom Polju, a u pozadini kojeg bez ikakvog odugovlačenja čeka nas Velebit. Plan je forsirati strmu serpentisku stazu iz Krasnog ravno na planinske livade Jezera. Jezera su s onu stranu planinskog bila koje se nadvisuje nad Krasim Poljem
Tu već naslućujemo da bi ovo mogla biti posebno jaka tura, ali koliko jaka to nismo mogli niti sanjati.

Oko podne smo tamo u Krasnom

Krasno polje je izvrsna visoravan, kad se prođe milijun zavoja na usponu iz smjera Otočca onda se stigne na veliku ravnicu na kojoj čovjek nema osjećaj da je već na Velebitu. Iako je ovo ličko-senjska županija negdje sam čitao (čini mi se u knjici "Velebit- iskustvo planine" Krunoslav Rac) da se Krasnari ne smatraju Ličanima nego stanovnicima Velebita što je i logično jer ovo krasnarsko polje je stvarno izdvojeni svijet za sebe.

A ovako o Krasnom piše dr. Željko Poljak u svojoj knjižici "Velebit, planinarsko-turistički vodič" iz 1976.g.:

Krasno je planinsko selo razbijenog tipa smješteno u vrlo slikovitom kraškom polju Krasnarskoj dulibi, na visini od oko 800m s 980 stanovnika. Okruženo je sa svih strana visokim i šumovitim strminama. Kuće su grupirane u nekoliko zaselaka: Anići, Modrići, Devčići, Samardžije. U selu je PTT, ambulanta, trgovina, škola, šumarija (osnovana 1766.) pilana, općinska ispostava, autobusna stanica i sjedište PD Rajinac osnovano 1962.). Smještaj u privatnim kućama. U okolnim šumama su lugarnice, neke s gostinskim sobama (Siča, Bevandinica, Apatišan, Lom, Begovača, itd.) i bogati lovni tereni. Po svom položaju prikladna je baza za niz izleta po Velebitu, a po prirodnim osobinama ima sve uvjete da se razvije u klimatsko mjesto. Prednost mu je blizina jadranskih kupališta, odakle je izlet u svježu jadransku klimu moguć za jedan sat vožnje. Nedostatak je nestašica vode. Krasnari su svjesni prednosti svoga mjesta i nastoje da razviju turistički promet. Autobusna veza svakodnevno sa Senjem. Središtem mjesta možemo smatrati raskršće cesta (Otočac 21 km, Štirovača 27, Jurjevo 24) od kojih niz odvojaka zalazi u dubinu Velebita (Lomska i Krasnarska duliba, Zavižan, Jelovec). Krasno se prvi put spominje 1219. u opisu Gatske žuše, kada je još pripadalo Božanima u Lici, ali tragovi rimske kulture svjedoče da je tu bilo naselje vjerojatno već u antičko doba. Današnji Krasnari novo su stanovništvo, koje je ovamo došlo u nekoliko navrata nakon prestanka turske opasnosti, pretežno iz Dalmacije (Bunjevci). Danas administrativno pripadaju senjskoj općini.

U odlomku se ne spominje ali Krasno je poznato od davnina kao marijansko svetište koje je nekada bilo najpopularnije odredište za hodočasnike. Koliko sam čitao o tome kažu da je bilo jače od danas popularnih Marije Bistrice i Trsata.

A mi ćemo prvo u dućan/gostionicu Ruža koji smo posjetili i 2013. kad smo tu zastali na putu prema Alanu. Lijepo je opet biti tu... ali nema vremena za sentimentalnost. Kasnimo jako, vručina je velika čak i tu na sedamstotinjak metara nadmorske visine.

Tražimo mjesto za parkiranje i nalazimo ga ispred kuće jednog starijeg gospodina. Dok obuvamo gojzerice i uzimamo ruksake on nam je ispričao svoju priču o povratku u Krasno, u penziju, nakon 50 godina života u Zagrebu. A isto tako ispričao nam je kako su gore na Jezerima nekad kosili sijeno izvrsne planinske kvalitete od kojeg su krave davale jako kvalitetno mlijeko.

U Krasnu već prema rubu šume neki pokušaji obnove kamenih kuća.

Kad smo konačno zašli u šumu i prebrodili početne muke s utvrđivanjem prave staze počeo je dugi, ali baš jako dugi uspon prema Jezerima. Nosili smo poprilične zalihe vode (iz razloga toga jer smo računali da voda kod lugarnice Veliki Lom nije pitka, ali o tome će biti riječi više u sljedećem nastavku)

Pod teretom ruksaka i uslijed beskrajne strmine uspona osjećam se loše, fali mi snage u nogama. Nije mi najbolje niti u glavi, kunem obade koji kruže oko nas u rojevima. Neki su sa zelenim, a neki sa žutim očima, neki primjerci su čudovišni, dobro smo ih upoznali u ta dva dana.

Jedan poluležeći iznemogli selfie :-P
No malo pomalo dolazim k sebi i onda već ide bolje. Zapravo produženo putovanje i utjecaj klimatiziranog auta je učinio svoje i to me smlavilo ta nagla promjena temperatura i nagla strmina. Nisam se stigao prilagoditi u kratkom vremenu.

Vođa puta (u šeširu) je izabrao ovu ekstremnu rutu i sad je zabrinut da bi ga mogli objesiti (to me podsjeća na situaciju s Ivanščice kad se onaj lik o kojem sam pisao prošli put, a koji se zabrinuo kako će ljude povesti još pola sata nizbrdo :-) No mi ništa ne prigovaramo, baš suprotno postajemo sve jači i jači kako se uspon zaoštrava i ulazi u finalnu fazu. U jednom cugu od pauze do pauze savladavamo po osamdesetak metara nadmorske visine, nekad i manje, možda nekad i više, ne znam jer ja ne korstitm gadgete poput gps-a neko onak samo usput popamtim neke podatke koje čujem. Uglavnom razlika od Krasnog do Jezera je oko sedamsto metara nadmorske. Nakon dva i pol sata uspona sata izlazimo na visoke planinske livade punog naziva Krasnarska jezera ili jednostavno Jezera.

Na kraju šume su ostaci nekog pastirskog stana

Prvo malo u inicijalno izviđanje, to sam ja s ljetnim jabukama kojih sam u ruksaku donio više od kilu :-)

Inicijalno upoznavanje flore ovih planinskih livada. Tu caruju ovakvi "vražji stričevi" koji bodu noge ako ne gledaš kud hodaš. Opet sam zaboravio kakav je pravi naziv, možda neka planinska sikavica?

A onda se vraćamo prema šumi i smještamo u hladovinu, samo kraći predah prije nego se upustimo u marš preko mjesečevog krajolika.
Obadi ne daju mira.

Idemo dalje, sunce je jako ali ipak na 1500m nije to takva vrućina na kakvima se te subote kuhala nizinska Hrvatska, vjetrić stalno pirka, ugodno je čak.

Tamo dolje u smjeru koji pokazujem, južni, najnizi dio Jezera prevara se u klanac prozaičnog naziva Lomivrat.

Tu dolje niz Lomivrat bi se u teoriji moglo proći ispod Velikog Rajinca pa sve tamo negdje daleko na jug do Apatišanske dulibe koju spominje dr. Poljak i do mjesta ekskluzivne divljnine gdje je planinarski dom Apatišan... kultno mjesto Velebita koje nas očekuje nekom drugom prilikom ali ovaj put ćemo na zapad/jugozapad prema nekim drugim odredištima

I evo ga to je jezero najveće (ili jedno od dva najveća), koje se vidi i na Google Maps. Zbog stiske s vremenom nismo se upuštali u silazak do vode (niti u potragu za drugim jezerom koje na satelitu izgleda još veće), a zbog toga mi je sad žao jer veličinu samog jezera ovako nije moguće najbolje shvatiti. Inače nakon obilnih kiša trebalo bi takvih jezera biti više po okolnim ponikvama, zato se ovaj livadni kompleks i zove Jezera. U ostalim ponikvama nismo vidjeli vodu, u jednoj je bilo blata, a u dnu nekih ponikvi očito zelenija trava nego uokolo po livadi- to je znak da se vlaga zadržava u dnu ponikvi i da zaista ne treba sumnjati kako ovdje nakon velikih kiša u svakoj ponikvi nalazi se jezerce. Takva jezerca bila su idealna pojilišta za stada. A možda je tako i danas, moguće da tu dolaze konji ili krave jer posvuda ima balege.

Jezero s Lomivratom u pozadini.

Ovako o Jezerima piše dr. Željko Poljak u spomenutoj knjižici "Velebit, planinarsko-turistički vodič" iz 1976.g.:

Jezera su najprostranija i najznačajnija visoka krška ravan Sjevernog Velebita. Prostiru se između dva grebena, a nastala su usjedanjem terena među njima uzduž tektonskih linija. Prema jugoistoku postepeno se spuštaju u šumovitu Apatišansku dulibu, a prema sjeverozapadu dižu se sve do Zalovačkog bila (1550m) Površina Jezera je valovita, sredinom nešto uleknut, a prosječna im je visina oko 1500m. Dno ravni posuto je ponikvama i manjim dolovima, koji su odijeljeni grebenima. Po prilici u sredini Jezera nalazi se nešto veća i dublja ponikva s vodom na dnu, koju narod naziva Jezero (voda je pitka samo za blago). Staze koje vode na Jezera nastale su stočarskim kretanjima i odvoženjem sijena. U današnjim ekonomskim uvjetima stočarski život tu naglo odumire, a stočarstke staze zaraščuju.

Raznog cvijeća ima na Jezerima.

Odlazim sam naprijed u daljinu i postajem zelenkasta točkica (ok, nije baš točkica, al točka je)

Ponikva bez jezera.

Sustižu me ali više se neću družiti. Intenziv ovih mjesečevih livada me obuzima i odjednom sam prepametan za bilo kakvu komunikaciju :-S

Propuštam ostale naprijed da ih slikam u proboju na Crkvinu.

U sljedećem nastavku nešto o tome što je to Crkvina, o putu od Krasnarskih jezera do Malog Rajinca (1677m) kroz prašumski ambijent Generalskog dolca te o spustu u Lomsku dulibu.

Post je objavljen 27.07.2015. u 17:56 sati.