"Vruće je!" , "Sparno je!" , "Gorim!" i slične izjavne rečenice ovih dana od 70 % ljudi koji me okružuju, i nisu baš moj sadržaj.
Nekako obožavam vrućinu, da se izrazim bolje, vrućina mi više paše.
Stvar koja mi u toj vrućini ne paše (osim tog negodovanja ljudi) je prvi radni dan poslije godišnjeg i još subota.
Pa da se čovjek izuje iz kože.
No evo preživljavam nekako. Svom srećom nema toliko posla i nije ekstra zanimljivo tako da će u društvu kolega (ovaj put u smjeni su svi prilično normalni) dan proći jako dobro i bezbolno.
Malo ću se nadovezati na svoj prethodni post i onom "isključivanju" i podrobnijem razmišljanju o stvarima o kojima ili ne želiš ili nemaš vremena.
Tko kaže da netko tko je odabrao uredski posao, državni posao, zanat ne krije neki talent ili nešto što bi mogao raditi i ljudima promjeniti živote za 180°. Tim mislima mi stalno kruži glazba, kako to da je jedan Freddie Mercury odlučio postati lider jednog benda koji je toliko toga promijenio u povijesti glazbe i promijenilo stavove ljudi.
Nije da sam ne znam kakav obožavatelj Quennovaca, ali kad je nešto dobro, moraš to priznat iako nisi obožavatelj.
I sad da je taj Mercury odlučio postati recimo pjevač ali ne pod svaku cijenu nego ono "ako uspijem" a ako ne bit ću policajac, automehaničar, pravnik ili nešto četvrto. Koliko bi bili zakinuti za hitove koji ne blijede.
Taj cijeli sistem "radim ono što volim" mi zvuči dosta licemjerno, po meni ljubav na poslu donosi okolina (radne kolege posebno), a ne sam sadržaj onog što radiš, prilagodba uvijek nađe svoje mjesto u sadržaju onog što radiš.
Možda griješim, a možda ne.
Iako različiti smo ljudi, pa baš zato postoje iznimke, moram ovim putem nakloniti se ljudima koji rade sa životinjama, djecom općenito kao i s ljudima i djecom s posebnim potrebama. Mislim da je njihov život jedna velika tolerancija kao i lagana plovidba na bonaci kroz životno more.
Samo školovanje kroz famozne ocjene te zapravo ograničavaju za nešto, uvijek neki pritisak neki stres, uvijek se za nešto pripremaš. Pazi na ocjene da se upišeš u dobru srednju, pa pazi u srednjoj da se upišeš na dobar faks, dođeš na faks odjednom to nije više bitno (osim možda za stipendiju ili osobnu satisfakciju) jer kao ako si došao do ovog levela onda si pametan/uporan. Upoznao sam dosta ljudi čiji je natprosječni IQ ostao u sjeni njihove životne situcije ili nemogućnosti koncentracije da provedu 2 sata pred knjigom i nauče nešto što su zapravo upamtili na satu, a mogli su puno puno više. Ne, nisu morali biti astrofizičari, kvantni fizičari ili neki treći znanstvenici, ali čovjek koji zbog "famoznih" ocijena mora kod kuće sam čitati o stvarima o kojima bi rado čitao na način da od toga živi, da o tom istražuje je malo otužno.
No dobro, smatram da sam i sam doživio takvu sudbinu ( ne nisam pametan da budem bilo koja grana fizičara :D), i uspio sam u još jednoj životnoj evoluciji tj prilagođavanju gdje se više ne smaraš s onim što bi bilo kad bi bilo nego ovako je kako je izvuci najbolje..
Post je objavljen 25.07.2015. u 13:29 sati.