Namjeravao sam jutro prije leta za Hyderabad provesti u još jednoj šetnji gradom, ali visoke temperature koje su već u to rano jutro okupirale Madurai, brzo su me odvratile. Ostao sam u svojoj sobi bez prozora, u hladu klime, odmarajući. I onda u rano poslijepodne uzeo taksi, zapravo stari Peugeot bez klime nekog prijatelja hotelskog recepcionera. Dok smo se otvorenih prozora kretali prema desetak kilometara udaljenom malom madurijskom aerodromu, u glavi sam preslagivao slike, mirise i okuse sinoćnjeg Chithirai festivala. I usprkos svom onom naguravanju, znoju i prljavih bosih nogu, bilo mi je drago što sam bio dio njega.
Hyderabad, glavni grad savezne države Andhra Pradesh, bio je početak i kraj moje pustolovine po Južnoj Indiji. Početak u smislu samo prolaska u tranzitu kroz njegov aerodrom. Sada na kraju odlučio sam provesti u njemu moju posljednju indijsku noć. Bilo je šest popodne kada sam sletio na relativno velik, moderan i uredan hiderabadski aerodrom Rajiv Ghandi. Temperatura je još i tada bila visoka, naznaka onoga što me očekivalo sljedeći dan na gradskim ulicama. Hyderabad je tog trena bio jedan od najtoplijih gradova na potkontinentu.
Uzeo sam aerodromski bus do grada. Hotel se nalazio nedaleko jedne od njegovih stanica pa nije bilo potrebno uzimati skuplji taxi. A aerodromski bus je ionako moderan i klimatiziran.
Posljednju noć u Indiji odlučio sam se malo razbahatiti i uzeti skuplji hotel. Istraživanjem kocka je pala na Best Western Ashoka, moderni zapadnjački hotel s četiri zvjezdice, u kojoj je noćenje stajalo za indijske pojmove visokih, ali za zapadnjačke niskih tridesetak eura. Nije bilo lako odlučiti se za hotel jer Hyderabad, grad od sedam milijuna stanovnika, tako je neplanski rastao tj. još uvijek raste, da nema jednog gradskog centra, već nekoliko centara. Best Western Ashoka nekako je bio smješten na pristojnoj udaljenosti od svih onih najvažnijih gradskih lokaliteta - Charminara, utvrde Golconda, Chowmahalla palače i Qutb Shahi grobnica.
Ashoka se pokazao kao još bolji izbor sljedeće jutro kada sam se namjeravao odjaviti iz hotela, ostaviti torbu na recepciji, obići grad i predvečer se vratiti po nju pred odlazak na aerodrom. Moj let doma bio je tek iza devet navečer. No, došavši s torbom i ključem na recepciju, ugodno sam bio iznenađen kada mi je rečeno da u sobi mogu ostati skroz do odlaska na aerodrom jer je hotel imao pravilo dvadesetičetverosatnog boravka, koje počinje teći od trenutka prijave u hotel. To je bio prvi put da sam čuo za ovo pravilo i naravno da sam ga objeručke prihvatio i vratio stvari u sobu. To je značilo da sam se prije odlaska na aerodrom mogao i otuširati.
Vani je bilo prevruće. Nije trebalo proći puno vremena da su se po izlasku iz klimatiziranog hotela kapljice znoja počele stvarati na mom tijelu. Hyderabad je bio najtoplije mjesto na ovoj turi. Živa je taj dan prešla četrdeseticu, točnije zaustavila se na četrdeset i jedan. Ono što me tješilo jest da je izostala ona vlaga Kerale.
Unajmio sam autorikšu s vozačem za veći dio dana. Sinoć na povratku iz supermarketa, kada su mi svi rikšaši kao strancu lupali nenormalne cijene prijevoza, višestruko više nego bi platili lokalci, naletio sam na Duncana, koji mi je ponudio odmah iz prve lokalnu tarifu. To mi se toliko svidjelo da, kada mi je Duncan ponudio razgled grada za sutradan, i to za svega stotinjak kuna, odlučio sam ju prihvatiti i dogovorio s njime da me pokupi u hotelu sljedeći dan u devet. Poštenje se uvijek kad tad isplati - moja je misao vodilja.
Duncan je sutradan u devet zaista bio pred hotelom. Zavaljen na stražnjem sjedalu svoje autorikše i sakriven iza velikih novina, izvirio je kada sam mu poželio dobro jutro. Imao je koju godinu iznad šezdeset.
"Radio sam kao vodič u muzeju. Onda sam napunio šezdesetu i po sili zakona morao sam u mirovinu. Htio sam nastaviti raditi. Zato sam i kupio ovu rikšu!", bilo je prvo što je o sebi rekao Duncan na, za jednog Indijca, veoma tečnom i razumljivom engleskom. I dodao:
"Šestero nas je braće i sestara i u kući nas živi preko šezdeset. Glava je moja majka koja ima devedeset. Svi njoj dajemo novac, a ona onda radi raspodjelu prema potrebi."
Duncan me najprije odveo do Qutb Shahi grobnica. Tu je sedam od devet grobnica vladara Qutb Shahi dinastije koja je označila velik dio povijesti ovog grada. Izgledaju poput mnoštva kopija Taj Mahala i jasno se vidi mugalski utjecaj, kao uostalom i na drugim lokalitetima u gradu.
Nastavili smo potom za utvrdu Golconda, još jedno djelo Qutb Shahi vladara u 16. stoljeću. Nalazi se na sto dvadeset metara visokoj granitnoj stijeni, do koje se trebalo popesti stepenicom za stepenicom pod direktnim suncem. Uvijek se postavlja ono pitanje što je bilo prije, kokoš ili jaje? Ovdje se zna - Golconda je bila prije Hyderabada. Hyderabad do kraja 16. stoljeća nije postojao, već samo Golconda, utvrda na vrhu stijene, a koju onda okružuju druge građevine i sve njih jedanaest kilometara dugačke obrambene zidine. Većina je danas u ruševinama, ali i dalje se čovjek može diviti mugalskim lukovima, prozorima i balkonima s kojih se pruža otvoreni pogled na Hyderabad. Lokalnom stanovništvu ova je utvrda mjesto za laganu i tihu šetnju koju povremeno poremeti tek igra djece. Ja kao stranac nisam imao problema uklopiti se. Jer kao i u Kerali i Tamil Naduu, ni ovdje me nisu doživljavali kao otvoreni novčanik. Ni nakon tjedan dana nisam se mogao prestati čuditi koliko je za stranca ugodnije ovdje na jugu, nego na sjeveru.
Potom me Duncan odveo u pravi Hyderabad i nije mogao izabrati bolje od Charminara. Godine 1590. Mohammed Quli Qutb Shah odlučio je napustiti Golcondu zbog čestih nestašica pitke vode i preseliti svoju prijestolnicu nekoliko kilometara dalje. Osnovao je današnji Hyderabad i u samom centru novog grada podigao je godinu dana kasnije Charminar, masivnu građevinu na četiri stupa koji drže svaki svoj minaret i visoko gore na prvom katu najstariju džamiju u Hyderabadu. Građevina izgleda poput dvije stolice postavljene tako da jedna obrnuto leži na drugoj. Charminar danas veličanstveno bdije nad kaotičnim ulicama prepunih rikša i automobila, malih bazara, ali i velikom Mecca Masjid džamijom, koja može primiti deset tisuća vjernika i koja je, nakon one u New Delhiju, druga najveća u Indiji.
"Sir, you wanna visit bed linen shop? Hyderabad very famous for good quality bed linen!", svako malo kroz dan je Duncan ubacivao ove dvije rečenice u naš razgovor. Kad god je uočio priliku, hyderabadska posteljina dobre kvalitete magično se ušuljala. Naposljetku sam popustio pri kraju dana. Nisam namjeravao ništa kupovati jer posteljina mi zaista nije trebala. Ali odlučio sam zadovoljiti Duncana, u čijim očima se odjednom pojavio neki sjaj, a na licu se razvukao veliki osmjeh.
Odvezao me u ulicu nedaleko Charminara. Bilo je tu nekoliko trgovina s tkaninom jedna pokraj druge. Meni su sve izgledale jednako. Ali Duncan je imao svog konja za utrku. Navodno su se u toj trgovini prodavale plahte bolje kvalitete. Znao sam da se ta trgovina razlikuje od drugih u kvartu jedino po tome što je Duncan ovdje sebi dogovorio lijepu proviziju. Ipak ja radim u turizmu i znam kako stvari funkcioniraju. Nisam ga htio ražalostiti pa sam ušao unutra. Ubrzo su se preda mnom počele rasprostirati plahte kao što bi u Marakešu pod noge mi bacali tepihe.
"Ne. Malo manje boja. Možda samo crno bijelo", rekao sam trgovcu dok se pred mojim očima šarenilo od plahta. Hinio sam zainteresiranost.
A onda je odjednom odnekud izvukao crno bijelu posteljinu. Što sad, pomislio sam.
"A imate li možda nešto više geometrijski?", upitao sam. Preda mnom je naravno bilo nekakav neidentificiran dizajn.
Trgovac, čovječuljak od pedesetak godina, zavrtio je glavom. I ponovno počeo pokazivati plahte od početka. Zahvalio sam se i izašao van. Odradio sam svoji petnaest minuta u hyderabadskoj trgovini posteljinom. Duncan je pokušao sakriti nezadovoljstvo, ali onog osmjeha i sjaja u očima više nije bilo.
Prošlo je četiri popodne. Vrućina i dalje nije popuštala. Umarala je. Iako vlage nije bilo ni približno onoliko koliko sam očekivao. Odlučio sam da sam vidio dovoljna grada. Duncan me odveo natrag u hotel. Na dogovorenu cijenu dodao sam i malo bakšiša. To mu je opet vratilo onaj osmjeh. Srdačno smo se pozdravili, a ja sam pohitao u sobu ne bi li se otuširao i polako krenuo prema aerodromu.
Time's up! Moje indijsko vrijeme je isteklo. Pravac doma. Na putu za aerodrom, u starijoj Toyoti bez klime koju sam uhvatio na cesti za aerodrom, u glavi sam vrtio slike iz posljednjih tjedan dana – Cochin i njegov svijet začina i gastronomije… toddy bar… istraženi i neistraženi kanali Kerale… plaže Indijskog oceana… hinduistička groznica u hramu u Maduraiju… druženje s Mugalima u Hyderabadu… I dok sam razmišljao o tome, sada već sa sjetom, osmjeh se naširoko pojavio na mom licu… Znao sam koliko sam sretan svojim životom…
Post je objavljen 01.05.2015. u 19:40 sati.