Sinoć sam bio pozvan na momačku večer. Sezona je vjenčanja i u selu nekoliko ih je na pragu. Napokon mi je bila jasna sva ona glazba i pjevanje koji su cjelodnevno i cjelonoćno dopirali odnekud iz sela. Ženio se Melvinov prijatelj i tako me Melvin pozvao da idem s njim.
Bilo je to iza večere. Mrak je već pao. Slabe svjetiljke lagano su osvjetljavale par kuća u selu. Glazba je postajala sve jačom, da se čak nije više mogao čuti ni zvuk razbijanja valova o plažu. Dočekala nas je grupica od sedam, osam Indijaca, od kojih neki nisu ni bili iz sela, nego su došli iz Cochina. Krenuli smo na plažu. Dvojica su u rukama držala plastične vrećice. Čim smo sjeli ukrug nasred plaže, iz vrećica su se izvukle boce i neki slani i slatki snackovi.
"Welcome! Welcome!", ponavljali su kao papige htijući da se ne osjećam kao uljez, kako sam se i povremeno osjećao u društvu toliko Indijaca koji se svi međusobno poznaju i koji gotovo cijelo vrijeme govore na malealamu, s obzirom da je većini engleski bio jako loš, do razine nerazumljivosti.
Objasnili su mi ubrzo da je momačka ovdje potpuno drugačija od one na zapadu. Kako je vjenčanje uvijek veliko, a čak i u siromašnom selu poput ovoga zna uključivati i do petsto ljudi, bila bi to jedna poveća momačka zabava. Stoga se napravi podjela na nekoliko grupica i svaka grupica izabere neku svoju lokaciju. Priča se i pije. Sat ili dva. I onda krene kućama.
U bocama koje su bile izvučene iz najlonskih vrećica bio je džin kućne radinosti. Vjerovatno jedino alkoholno piće koje mi se nikada nije svidjelo. Od onoga trenutka kada sam ga prvi put probao u jednom amsterdamskom baru prije puno godina. Džin je postao moja noćna mora. Nikada nisam razumio Engleze na mojim turama po Hrvatskoj koji, kao da je riječ o običnoj vodi, gutaju u litrama tu bljutavu prozirnu tekućinu. Čak ni miješanje sa spriteom ili običnom vodom ne pomaže puno. A kada su moje indijske supijandure donijele i svježu kokosovu vodu za miješanje, mojoj stravi nije bilo kraja. Ako nešto ne volim jednakom snagom kao džin, onda je to još bljutavija kokosova voda! I kud se baš meni dogodilo da su se te dvije stvari našle u središtu našeg momačkog kruga nasred Marari plaže?!
Morao sam iz pristojnosti potegnuti jednom. Pa onda još jednom... I još jednom...
Kada sam se probudio ujutro u devet, zaključio sam da sam najbolje prespavao noć od dolaska u Indiju. Alkohol je sigurno tu imao svog utjecaja, iako sam popio svega nekoliko čašica. Melvina je pak i dalje tresla mučnina. Koliko god Indijci vole popiti, toliko isto nemaju kapaciteta i dovoljno im je svega par čaša.
Jane je ponovno pripremila majstoriju na stolu. Indijski omlet s đumbirom, lukom i indijskim začinima. Palačinke punjene svježim kokosovim brašnom i šećerom.
Napunio sam želudac i odlučio maknuti se na par sati s plaže. Iako me Melvin pozvao da dođem na kršćansko vjenčanje njegova prijatelja, nekako sam osjećao u njegovom glasu da je to bilo više iz pristojnosti. Kasnije mi je priznao da ga je bilo strah da bi mene kao stranca previše gnjavili, posebice nakon koje čašice više.
Ja sam radije otišao ponovno na kanale. Mararikulam je zapravo jedna relativno uska linija kopna, stješnjena između prostranih pozadinskih voda Kerale i još prostranijeg Indijskog oceana. Kanali i jezera ovdje su autentičniji, djevičanskiji, pusti. Nema svih onih ketuvallama i turista. Kanali su manji, ali meni puno zanimljiviji. Postoje samo dva manja broda pripremljena za prijevoz putnika. Moj, malo veći drveni kanu s nekoliko tvrdih drvenih stolica i nadstrešnicom od pruća, bio je privezan uz jednu kinesku ribarsku mrežu i na bok nasukan djelomično o blato. Kada sam došao, bez puno muke su ga odsukali i potom nalili iz kanistera benzin u stari motor koji se počeo silno dimiti čim su povukli ručicu. Dimio se toliko da nisam bio siguran koliko daleko ćemo uopće stići. Na kraju je izdržao dva puna sata, iako je povremeno bio predmet reanimacije.
Bio sam jedini stranac na vodi tog trenutka. Zapravo jedan od malobrojnih ljudi uopće. U dva sata mimoišli smo se samo s dva mala ribarska kanua. Nešto je više ljudi bilo na obali, ispred svojih kuća i ribarskih mreža. Kako su pojedini kanali bili uski, ribari bi izlazili iz svojih kuća i podizali kineske mreže kako bi nam napravili mjesta za prolaz. Sve one kineske ribarske mreže u Cochinu sada su se činile minijaturno i diznilendovski u usporedbi s morem ovih u kanalima Mararikulama. Prolazeći ispod njih činilo se kao da će nas iznenada poput ogromnog pauka svojim nogama zgrabiti i progutati. Nisam ih mogao sve izbrojiti koliko ih je bilo u tih dva sata plovidbe. Možda i stotinu.
Odmah iza kanala, i odvojeni od kanala najčešće tek uskim nasipom, nalazila su se polja. Bila su i ona pod vodom. Od lipnja, kada počnu monsunske kiše, tu se sadi ona keralska riža. Trenutno se koriste kao ribogojilišta i češće kao gojilišta velikih riječnih škampa.
"Isplati li se ovim ljudima baviti ribolovom?", pitao sam Jacoba, vlasnika brodice, znajući kako naši ljudi doma uvijek lamentiraju kako im se ništa ne isplati.
"Naravno!", odgovorio mi je: "Toliko da je navečer sve puno ribarima. Čak se i školska djeca nakon povratka iz škole bave ribolovom. Izvan sezone dnevno jedan vlasnik kineske ribarske mreže može zaraditi svega tristotinjak rupija. Sada u sezoni može i do dvije tisuće. Pogotovo ako ulovi jednog od rakova koji su na cijeni. Samo jedan jedini veći može postići cijenu od osamsto do devetsto rupija."
Dvije tisuće rupija bilo je dvjesto dvadeset kuna. Nije loša zarada za nekoga u Indiji.
Vratio sam se na plažu i ostatak dana iskoristio za posljednje kupanje u još uvijek pretoplom Indijskom oceanu. Navečer sam se pozdravio s Jane, Michaelom, Melvinom i Anthonyem, zahvalio im na iznimnom gostoprimstvu, žalostan što nisam imao više vremena da uživam u tom njihovom djevičanskom kutu Kerale, i uputio se prema željezničkom kolodvoru. U džepu sam imao kartu od Alleppeya do Maduraija. No, Melvin mi je rekao da nema potrebe ići preko dvadeset kilometara natrag u Alleppey, budući da je postojala mala željeznička stanica ovdje u Chertali, svega osam kilometara daleko. Vlak broj 16128 pod imenom Guv Chennai Express zaustavljao se točno u ponoć na njoj.
Stanica je bila slabo osvjetljena kada sam malo iza jedanaest stigao do nje. Desetak ljudi u polusnu zauzeli su većinu malobrojnih metalnih stolica. Neki su se raširili na par pločicama prekrivenim betonskim klupama. Jedna obitelj spavala je na prostirki na podu. Čekao se vlak.
U ponoć vlaka nije bilo. Nije ga bilo ni deset minuta kasnije. U ponoć i petnaest preko razglasa na pidgin Englishu data je obavijest da vlak kasni i da će ući na drugi peron u ponoć i trideset. Svi smo lagano pokupili svoje stvari i preko mosta kolektivno promijenili peron. Guv Chennai Express na svom putu iz Guruvayura u Kerali za Chennai, nekadašnji Madras, točno u ponoć i trideset ušao je na najavljeni drugi peron chertalanske male željezničke postaje.
Post je objavljen 01.05.2015. u 19:48 sati.