Dok mi vreli,
na oproštaju
ljetni dan,
sparno,
puteno
kapljičasto s vrata,
ramena,brade i usnica
klizi,klizi,
mješajući
se s crvenim
sokom od lubenice,
u slano-slatkom
kotrljanju
uz sunčev zadnji
strastveni cjelov,
ljubavlju vatrenom,
spaljenoj i
izmorenoj zemlji,
dok bezvremenski
nažigač Mjesec
kao brižni roditelj
lagano svoje
nebeske krijesnice
iz njihovih zvjezdastih snova
budi
u tom savršenom trenutku
između nevišedana i
ne jošnoći.
uranjam otečena stopala,
u vodu
bogatu herbalnim,
isjeljujućim solima
u pokušaju da otopim,
bremenitost
od 10001. koraka današnjih,
sperem težinu
strahova, neizvjesnosti
prozirnosti.
U prvoj sekundi ugode,
i misli mi se otkovaše,
postajući tanane
sjenovite
strune harfe,
milozvučne.
Proškiljaše zvjezdice,
a smiraj se lijeno,
protegnu
trljajući okice snene,
sve budniji,
obgrli mene nesavršenu,
kao paperje,
kao majčine ruke.
I zvona sa zvonika,
nadjača kreket žaba
i pomislim -
Kiša će!
Post je objavljen 15.07.2015. u 00:15 sati.