Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/polupani-loncici

Marketing

Normalno... paranormalno

Sjedeci uz ugodan ljetni povjetarac, raspravljale smo o poslovnim situacijama, odnosima medu ljudima, raznim zgodama, djeci i zivotu...

Kod jedne od nas, normalno je da se dolaskom na posao prvo popije kava, ispricaju zgode i krene laganim korakom prema poslovnom usjehu.
Kod druge, samo da jecaj nije nadglasao zamor ljudi oko nas, jer ne stize ni obaviti prirodne ljudske potrebe, a kava na poslu je samo dobar vic.
Kod trece, meduljudski odnosi su u takvom rasulu da vise ni pozdrav ne ukljucuje, jer bi se i on mogao protumaciti kao "noz u leda", a da ne pricamo o kolicini radnih sati. Jer tko dulje ostane, on je glavni...

Nisam se mogla oteti misli, sto je zapravo normalno? Ovo jest tema koja ukljucuje razne rasprave, medutim sto zapravo odreduje normalno?

Da li je to obrazac koji je uvjetovan stranom odgoja i okoline koja nas okruzuje? Da li je to samo postotak ljudi koji cini istu stvar u nekom zadanom vremenskom periodu, pa se racionalizirala i kanalizirala kao normalna pojava?

Definitivno znam da nije nesto sto smo mi sami dozivjeli kao iskustvo, pa smatramo pod normalnim iako to tako volimo prikazati, vjerojatno da bi sebe "utjesili" ili "opravdali".

Ne vidim razloga zasto bih morala se "utjesiti" i "opravdati" svojim postupcima. Dok napr. mojoj prijateljici je zmija kucni ljubimac, meni je to tolika fobija da ne mogu k njoj niti svratiti.
Ne znam da li je to normalno i cime mogu opravdati svoj osjecaj odvratnosti prema zivotinji kojoj nisam dala priliku niti je pretjerano pogledati a kamoli upoznati, ali tako osjecam.

Pretpostavka o tome sto je normalno ukljucuje niz stvari i nasih usporedbi.
Meni nije bilo normalno napr. pustiti dijete od 3 godine samo da se igra na cesti kojom prolaze automobili, dok 300 m dalje je park, gdje moze se i igrati s drugom djecom i na taj nacin socijalizirati se uz pogled odraslih osoba.
Mojoj susjedi je to normalno, jer upravo je stigla s posla i zeli da joj se sin sto prije osamostali.

Da li to znaci da ja nisam bila normalna mama koja je pranje suda i ciscenje ostavljala za "nocnu" smjenu kako bih djetetu omogucila igranje u parku i drzala je za rukicu, jer "idemo-preko-ceste"....

Ne znam vise sto da pomislim o tom "normalnom" koje mi sve vise postaje "paranormalno", s promjenom generacija ljudi.
Mozda jednostavno tesko prihvacam promjene i mozda je stvar mojeg pogleda na zivot.... ne znam...


Post je objavljen 06.07.2015. u 08:05 sati.