Marketing
Je li to integracija kakvu želimo?
Slučajno čitajući postove na svom FB profilu naišla sam na podjeljenu objavu koja me u rani subotnji sat zaista oneraspoložila. Radi se o članku na In Portalu: Lijepe žene Lijepom našom: Modna revija žena s invaliditetom
Pročitavši članak baš si razmišljam koliko dugo svi mi (osobe s invaliditetom), naši roditelji i malobrojne stručne osobe rade „kao konji“ na integraciji? A, integracija, što je to?
Da još po ne znam koji put pokušam objasniti.
Svaka osoba ima pravo na svoje mjesto u društvu. Ima pravo na školovanje, na izlaske, na stjecanje radnog iskustva, na zdravstvenu pomoć, na prijevoz, na kulturno obrazovanje, u glavnom na SVE!
Isto tako to imamo i mi, osobe s invaliditetom, bilo da smo slijepe/slabovidne, gluhe, u kolicima ili slično samo, obzirom u kakvom društvu živimo, teško postižemo „glatko“ uključenje i zato se borimo i nažalost, dokazujemo.
Osobe s invaliditetom danas se redovno školuju sa svojim vršnjacima koji ih od malih nogu prate kako bi naučili više o svom prijatelju s nekom vrstom invaliditeta. Djeca kao mala više znaju, više se usude, imaju manje straha i zato je integracija u vrtiću nešto najvažnije i najbitnije za daljni razvoj bilo koje osobe s invaliditetom.
Osobe s invaliditetom školuju se i studiraju ono što mogu. Sigurno neće preskakati svoje „nemogućnosti“ kako bi se dokazale u društvu već će u skladu sa svojim kvalitetama i mogućnostima raditi ono što mogu, ono što vole pa tako primjerice, baviti se manekenstvom.
Ne trebamo biti lutke koje će netko oblačiti, šminkati, ukrašavati i pustiti na pistu kako bismo prohodale nekoliko krugova i dopustili da nam se dive.
Ne trebamo biti drugačije samo jer ne vidimo, ne čujemo ili smo u kolicima. Trebamo biti ono što jesmo i ako želimo biti manekenka, raditi na sebi u društvu, doći u kontakt s ljudima, okušati se u rangu sa svim ostalima, jer ovakvim događanjima integracija pada u vodu! Ovakvim se događanjima upravo radi na dezintegraciji!
Osobno, novinarku Anu Tomašković ne pratim niti njezinu emisiju „Normalan život“ jer smatram da je u najmanju ruku nepotrebna za širu populaciju.
Zašto? Prvo, emisija ide u krivo vrijeme kada su ljudi vani, u kupnji, u šetnji sa svojom obitelji. Drugo, emisija je namjenjena isključivo određenoj populaciji, a to su osobe s invaliditetom. Treće, radimo na tome, kako sama gđa Tomašković kaže: djevojkama, ženama nije potrebna sućut i sažaljenje, nego prilika za sudjelovanje u društvenom životu, što sama gđa Tomašković u svojoj emisiji uopće ne pokazuje već svodi sve na divljenje, čak do granice patetike.
A ono što je cilj ovakvog događaja, opet ponavljam, ruši sav trud integracije jer kako sam cilj kaže: Cilj je poticati integraciju osoba s invaliditetom u društveni život a namjera organizatora je na ovaj način obići što više gradova hrvatske.
Pogledajte me, čujte me i divite mi se, jer ja sam kao svi i prihvatite me!!!
Ne! Sama se uklopi, pitaj, reci, predloži, upiši školu, fakultet, neku društvenu aktivnost, bavi se nekim sportom, a svojim znanjem, sposobnošću, upornošću, korisnošću i doprinosom društvu pokazati ćeš kako si ravnopravna osoba svima i zapravo tek tada možemo govoriti o integraciji.
Ne mislite li da bi kudikamo bolje i integrativnije bilo kada bi jedna od stotinjak manekenki na "Cro A Porteru" bila slijepa manekenka, ali bez da se to naglašava, da se pokazuje prstom na nju: vidi kako ona to može, vidi kako mi radimo na integraciji.
I na kraju, članak koji me oneraspoložio nije prvi takav događaj, ali „kad kap prelije čašu“ ne može čovjek šutjeti.
Članak možete pogledati na:
In Portal: Lijepe žene Lijepom našom: Modna revija žena s invaliditetom
Post je objavljen 04.07.2015. u 11:32 sati.