Pregled posta

Moja soba rezonira.

Bio je čvor na špagi mojih roleta. Zajebano zavezan još od neke daleke mladosti. Špaga koju povučeš da se dignu, koju spustiš da se spuste. Vire iz rupe na vrhu, iza drvene kutije koja skriva tajnovitu mehaniku prekrivenu, zamišljam, paučinom i larvama. Okvir mog prozora pun je paukovih gnijezda. Ostavljam ih jer mi ne smetaju. Gotovo nikad ne ulaze u sobu. Ostavljam ih također jer, navodno, jedu komarce. Komarci su razlog, ujedno, poradi kojega nikada u raj neću nogom stupiti bez svoje količine suza ili opekotina. Ako ikad. Zamišljam se kako stojim pred klišejzirano zlatnim kapijama Raja, u redu koji steže do nedogleda, mirnih, spokojnih, blago nasmiješenih ljudi koji nigdje ne žure, odvojeni kakvi jesu od nervoznih hormona otpuštenih im tijela negdje ispod. Dolazim pred Svetog Petra, nasmiješim mu se. Uvijek sam bio pristojan prema ljudima iza pultova. Pravilo mi je užitak biti pristojan. To je jedan od razloga zašto se uopće vidim u tom redu za Raj. Jer sam bio pristojan čovjek, u životu. I dolazim pred Petra, pristojno mu se nasmiješim, smiješak mi vraća neospornim reciprocitetom i ljubavlju, pita me tko sam, kažem taj i taj, njegova mnogo premala knjiga za sva imena koja skriva pada na slovo moga prezimena, Petar lista zahvalan za ljudski izum abecede i birotehnike, nalazi mi ime, i veli nešto u stilu, parafraziram;

pa, bio si častan, blag čovjek koji se trudio voditi nepokvareni život, bezopasan za njegovu okolinu i ljude koji oko njega kruže, jest da nisi bio vjernik od ikakve kvalitete, ali praštao si kao što Bog prašta, i ja bih te pustio unutra, zbilja bih, dobar si tip, ali ubio si dvije tisuće tristo čertdeset i četiri komaraca u svom životu i za tebe naprosto nema mjesta.

Zato ostavljam pauke. Da me oslobode pakla, ili čistilišta. I ne smetaju me pretjerano, zbilja. Ne ubijam ih, stavljam ih u čašolike konstrukcije i eskortiram ih napolje, gdje ih puštam njihovim komarcojedućim navikama. Ne ubijam ni moljce koji su ustanovili neku sortu kvarta u sobi mi, u zadnje vrijeme. Nekako su mi simpatični, koliko god mi košulje najednom izgledaju kao od vlasnika nespretnog pušaća. Sve će to pauci, zamišljam. Kako Rajski red izgleda, za pauke?

No bio je čvor na prozoru mi. Visio je sa paukovih nastamba skroz do metalne kvačice koja ga je držala u mirnom klinču između sutona i zore. Bio je tamo, čvor, još od nebrojivo daleke mladosti mi, kada ga je sestra tamo začvorila kako bi... što? Mislim, to je učinila sa svojim štrikom svojih roleta na svome prozoru u svojoj sobi, zavezala je taj štrik u čvor tako da, kada ga spusti, metalna kvačica zaustavi rolete taman onoliko da one male crtice između roletnih rebaraca ostanu otvorene i puštaju kroz njih svoju količinu sunca, jutrima kada joj je valjda pasalo da ju bude. Iz nekog razloga predalekoga za ikakvu sortu rekolekcije, zamolio sam ju da od mojeg štrika učini isto, i od tada je, od najdalje mi mladosti, čvor mirovao sa mog prozora. Ta je količina vremena, između nastanka čvora i danas, o kojem govorim već od prvog paragrafa, veličina vremena dovoljno velika da u nju stane sva moja tuga i sve suze koje mogu bez razumijevanja u nju isplakati, i kako taj razmak između tada i sada biva veći to više osjećam da ju treba popuniti, te ju punim jedinom emocijom koja se na spomen joj javlja. Bio sam sretno dijete. Možda sam sretan i sada. Ta tuga nije rezultat nesnosivosti toga perioda, ili nesretne usporedbe sa ovim periodom danas. Ona je impulzivni rezultat osjeta tog vakuma između tada i onda. Samo raste. I sa njime, rastem i ja. I samnom, raste moja tuga. Tuga, valjda, za veličinom vremena između nastanka tog čvora i mene, danas.

Ne mogu pretjerano uspješno spavati ovih dana. Nisam, opet, pretjerano siguran koji bi se razlog skrivao kao neki oblik krivca za tu oholu neugodu nespavanja mi, koliko god spavati obožavam, depresivna neka tiha osoba koja jesam. No, ne spavam najuspješnije, i pomislio sam okriviti te rupe u roletama mi, i svijetlo koje kroz njih putuje od jutarnjeg raspoloženja i kuta sunca. Mislim da sam stvorio žulj ili dva, raspetljavajući taj čvor, kretenski, prije spavanja, kako bi rolete prvi put nakon mnogo godina sjele punom težinom na dno pauko-ljubljenog okvira moga prozora, i kako bi se rupice zatvorile snagom gravitacije i ljudske inovativnosti, i kako bi u mojoj sobi jutrima stanovao samo mrak. Učinio sam to sa nekom sortom instinktivnoga nerazmišljanja o djelovanju mojih prstiju, dok sam mješao u kombiniranim položajima da čvor popusti svoje. Uspio sam, na kraju. Soba mi poznaje mrak dok u njoj spavam.

To je sve što imam za napisati o ovome. Možda poradi muzike koja svira dok pišem, ili atmosfere koja se sada ustanovila oko tastature mi na koljenima, ili emocije koja mi se javila negdje beznajavno oko pluća mi, ovo mi sve nekako izgleda tužno. Ne želim da tako izgleda. Raspisao bih se kretenski sada u potrazi za onom odgovornom emocijom koja na tugu odgovara, utopi me u antitijelima, tetoši me emotivnim imunitetom i vrati me na neku sortu veselja ovog refrena koji me inspirirao da pišem, danas. Htio bih upisati neki zagrljaj među redove, ovdje, kako bi ona uzrečica čitanja između redova po prvi put pobila negativnu konotaciju i stvorila nešto pozitivno, kako bi taj zagrljaj iskočio kada u njega malo bolje pogledate i ostavi vas u onoj emociji da će sve, kao što i hoće, biti u redu. I da nikakva količina mraka u sobi mi, nikakva udaljenost vremena i nikakva neobjašnjiva tuga koju ne razumijem, ne može napraviti puno previše oko toga. Jer, to je onaj dio koji stvara to nerazumijevanje; zašto pobodu ta tuga i nostalgija i suze i pauci i komarci i navike da nas jedu, zašto sve to izgleda tako prirodno? Tako normalno? Tako za očekivati? Možda je sve to za ljude. Možda je sve to za pauke. Možda je sve to za komarce. Možda je sve to za sve to, i sve nas, i smiješak koji se krije u mraku ne skriva mnogo više nego istinu da je i dalje tamo, kada bi samo rolete bile dovoljno podignute, da ga vidimo.

Sretni sad? Dobro. Htio sam da budemo.






Post je objavljen 20.06.2015. u 12:42 sati.