Javljam se nabrzinu jer baš imam potrebu. Imam osjećaj kao da ću umrijeti ako nešto ne napišem (ovdje).
U zadnje vrijeme se "bavim" pisanjem posta o zakonu privlačnosti pa nisam piskarala ništa novo izvan teme. Kada bavim stavljam pod navodnike, radim to namjerno, jer bi suprotno impliciralo da doista pišem i aktivno radim na objavljivanju posta. Ali naravno, ne radim to, nego pišem u jednom navratu i onda ponovim isto nakon mjesec i pol, dva, prepravljajući ili brišući tekst u potpunosti. Pametnoj kakva jesam, nije mi palo na pamet da na nijednom kamenu nije urezano pravilo da ne možeš napisati nešto novo ako nisi napisao do kraja ono što si prvotno namjerio.
Moram uglavnom reći da sam ponovno postala jako sretna osoba. Ne da mi je cijeli život savršen ili da sam ostvarila sve što sam ikada htjela, pa sam mirna, ali stanje uma mi se izokrenulo za 180 stupnjeva, prema apsolutnom sveprožimajućem optimizmu. 2014., kao i neki trenuci u 2015., unatoč lijepim stvarima kojih je itekako bilo, bila je bez konkurencije najgore razdoblje u mojem životu. Depresija zbog bolesti, bolest s kojom se nisam dobro nosila zbog svog teškog karaktera i emocionalna trauma uzrokovana preseljenjem iz Zagreba u Rijeku, ostavile su traga na meni.
Sve se promijenilo nakon mojeg zadnjeg "živčanog sloma" kojeg sam zabilježila i na blogu dva posta unazad. Navečer toga dana sam slušala Placebo u mraku, ležala u krevetu i prebirala po nekim mislima. Zvučat će kao loša pokušaj znanstvene fantastike, ali taj sam dan počela čitati Rhondinu Magiju i odlučila da ću sljedeći dan cijeli dan izražavati zahvalnosti cijeli dan na svemu dobrome u životu. Sedmi veljače (inače rođendan mog bloga, da) je dan koji nikada neću zaboraviti sigurno. Bilo je sunčano, stavljala sam sušiti veš s neobjašnjivom strašću i srećom, i sjedila na prozoru pijući cappucino, slušajući glazbu i rekla bih, ponovno se rađajući. Još se sjećam kako sam taj dan i desetak dana nakon toga u svoji dnevnik, u kojem tek ponekad pišem više od tri- četiri reda za svaki dan, pisala deset i više redova u bilježnicu za svaki pojedini dan. Jer svaki dan bio mi je zanimljiv, predivan, sretan i nova avantura. I kunem se, sedmi veljače je bio moja prekretnica jer od tada mi se nije dogodio ni jedan jedini dan koji nije bio takav!
Moja višemjesječna depresija i očaj su se istopili preko noći i vratila sam svoj (stari) život.
Neizmjerno uživam u svojim hobijima. Ne mogu to ni opisati.
Razvijam se onako kako želim. Zadovoljavam svoju znatiželju i želju za napretkom i znanjem.
Moj duhovni rast i revolucija cvjetaju. Zakon privlačnosti me u zadnjih sedam mjeseci zanima više nego ikada prije.
Studiram ono što volim, unatoč povremenim padovima (uzrokovanim 99% time što zbog kolizija moram na ecipecipec birati koji kolegij želim pasti, a kojem ću ispitu pak pristupiti. Glupi riječki faks, tom imbecilnom sustavu nitko ne može konkurirati, mrzimgaiuvijekćugamrziti).
Vjerujem da je moje ozdravljenje pitanje vremena.
Imam najbolje ljude na svijetu u svom životu.
I svaki dan uspijevam živjeti kao da mi je praktički posljedni.
Catilin McCourt
Post je objavljen 14.06.2015. u 23:01 sati.