Marketing
I vidim miljama daleko.
To su mi uvijek govorili. "Neće ti podalje biti ništa bolje nego ovdje." Nisu koristili riječ "podalje". Sada sam ju izvukao iz kojegdjebitne podsvijesti. Majka je znala ponavljati istu misao. Znala je, pa i dalje zna reći, da "svoje probleme nosiš sa sobom, gdje god išao". Volim se igrati sa tom rečenicom. Volim probleme zamijeniti sa demonima, kao što to često radim. "Problemi" nekako napola semantički sugeriraju da na njima treba raditi, te da je solucija iza ugla, što inertnom psihičkom mi imunitetu nikako ne odgovara. Raditi na sebi iziskuje rad. Trud nikada nije bila moja furka. Stoga se igram sa tom rečenicom. Zamišljam te demone kao priljepke nekih vrečastih, šarenih, hipijevskih ruksaka na ramenima mi, stvari u njima koje nosim podalje sa sobom kako ih ne bi trebao ostaviti za sobom. To je apsolutno jedini razlog. Nošenje nošenja radi. Zamišljam svoj skromni karavan, u pratnji svih mojih prijatelja, koji se trude ne biti nadrkani brzinom našeg gnjiljenja po zemlji, koji bi svakako mogao biti brži kada ne bi trebali vući samnom sav taj oklop. Jer to je zapravo to, što nije? Rutinirani sam vitez, starih navika i sijedih brkova, koji bez svog oklopa ne kroči. Kako bi? Po čemu bi ga prepoznali? Na koju bi karakteristiku prstima uperili, opisujući me? Rašpam svoj mač kao nokte pri udaju.
No navikao sam. To je ono što radim. Navikavam se na stvari. Osjećam navike u nastajanju, kada nastaju, mlatim se sa mislima, kada ih mislim, došuljam se u krišu sam do vlastitih leđa i optužujem se za stvari. Mnogo odustajanja, mnogo blesavih smiješaka.
Stoga kada me optužila da bježim, nekako sam imao na umu da, pa, da, ima pravo. Bježim. Dobro je to uočila, nema što. Stoga nisam imao previše toga za reći u obranu si, osim "ne znaš o čemu govoriš" što nekako dođe refleksno. Gledala me kako se izvlačim, u mudroj šutnji na kojoj sam strašno zavidan jer ne znam šutjeti, pogotovo mudro, dok sam tenisicama koje sam jedva dočekao strugao po pločniku. Radilo je onaj frrrr zvuk koji može biti baš bilo što. I dalje sam govorio, neke blesave ad hominem gluposti no u potpunoj sigurnosti u njih, i gledao si usta, kao spektator, kako ne žele prestati. Oči mi gledaju u križ pa dolje, preko nosa, u usta koja toliko volim koristiti. U ovo su me uvukle, poljupcima, iz ovoga me izvlače, riječima. Grozna sam kukavica. Bilo bi mnogo zanimljivije da je obratno. Moja zabava u toj opciji valjda podcrtava propusnost mog karaktera. Sama si je kriva što se u njega zatreskala. Nije li? Mogu li oprati ruke od svojih čini i za potpunu odgovornost držati samo nju? Bilo bi dobro, ne bi li? Odšetati čiste glave. Ali ne mogu. Prezreo bih se. Kao guilt trip nakon prenaglenjog seksa kad hormoni bace koplja u govna. Stoga stojim tamo i pokušavam, ne znam za čiju korist, sumnjam da je za njenu, riješiti ovo. Ovaj problem. Volio bih ga i u ovoj okolnosti nazvati demonom. Tako bi i ovdje izgledalo kao nešto izvanjsko, van moje kontrole, protiv kojeg se viteški mlatim, kada zatreba.
Nećeš ništa riješiti odlaskom. Uvijek ćeš se naći ovdje, na pola puta između zajeba i ega, gledajući si u ruke kao da su tuđe, riješi ovo, riješi ovo. I ponekad ona hladna, racionalna obrazloženja i argumenti, stoički ( što znači stoički? Sad mi je došla riječ ) odnesu pobjedu, kao što će i ovaj put. Stoga puštam stvari da odu ća, ohlade se, i nestanu. I tu sam naviku utesao. Gledam joj leđa, lijepa su, kako klipsaju podalje od mene, i nekako se sada anti-herojski, kao strip junak na zadnjoj stranici, u crno bijelom tetošim kako sam baš uvijek ja taj od kojeg odlaze, nisam li tužanj, svjestan koliko jesam da trk prvi potegnem baš ja. I baš kao sa stripom, zatvaram kartonsku poleđinu i hvatam se za novu. Ovoga puta Alana Forda. Zaista se pitam koliko će dugo biti ovdje, i koliko će proći dok si ne dopustim gledati joj leđa dok ide.
Post je objavljen 08.06.2015. u 21:00 sati.