Simon Montefiore
Izdavač: Znanje 2010.
A onda su ga prethodne noći spopali snovi o iznenadno umiranju, sudarima vlakova, pucnjevima iz vatrenog oružja, razbijenim automobilima, kući u plamenu, prevrnutim saonicama, revoluciji, krvi na snijegu, o sebi samome na samrtnoj postelji kako umire od tuberkuloze crijeva i angine pectoris, dok Sašenjka jeca kraj njega, a na samim vratima Raja spoznao je da sa sobom ništa ne nosi. Oduvijek je ulagao u bogatstvo, a ne u ljubav. Bio je nag, a za njim je ostao protraćen život.
U životu ti je potrebna i ljubav, rekla mu je. Nemoj uvijek živjeti za budućnost. Može se desiti da budućnosti i ne bude. Tko zna što ti je zapisano u Knjizi života.
Desecima godina bio sam na sigurnom ali sam bio zarobljenik, mislio je. Vraćam se u život nakon dugačka zimskog sna. Opet ću pridobiti svoju kćer, pokazati koliko je volim, pokazati zanimanje za njezino učenje i daljnji studij. Nikada nije prekasno, nikada.
Prešućivanje sitnica vodi do sitnih laži.
Kako joj je trbuh čvrst, napet, uredan i pun života, pomisli. Ovo je moje, plod mojeg sjemena, no tko sam ja da usred ove životne pantomime na svijet donosim još jedno dijete? Cijeli planet izmiče nadzoru…
Kukavica sam, sramotno nepopravljiv hedonist, ali sam tako sretan! Unaprijed sam pijan od sreće! Što je loše u sreći? Sami sebi krojimo život! Pa što su ljudi? Mi smo tek životinje. Umrijet ću mlad. Neću doživjeti starost pa jednostavno činim ono što čini moja vrsta.
Volim te tata, ali mi boljševici nemamo obitelj i moja ljubav ništa ne znači pred licem povijesti.
Čeznula je za tim da zaviti u dječju sobu. Ne čini to. Slomit ćeš se, poludjeti, reče samoj sebi.
Da, voljela ga je, da, s njim je upoznala divlju sreću, ali sada, usporedbi s ljubavlju prema djeci – to je prah i pepeo.
Od svoje šesnaeste godine je komunistkinja. Komunizam joj je bio religija, ushit apsolutizma, znanost o povijesti. No, sad je, kasno u životu, vidjela da joj je ovo, to njezino posebno fantastično samoubojstvo priznanjem, posljednji zadatak. Opet je postala majkom, baš kad je to prestala biti. Bila je trudna, no u utrobi je nosila cilja.
U dvorištu za šetnju vidje pramenaste oblake što su rasplesano oblikovali vlak, lava i bradati rabinski profil. Je li to djed, turbinski rabin? A bi li ono moga obiti zec i jastučić, obasjani sunčevim zrakama, baš izvan dosega oka… možda su, na kraju krajeva, mistici ipak u pravu, život je tek himera, vatra u pustinji, grozničav trans, ali je bol stvarna.
Kad dođe vrijeme za najvišu kaznenu mjeru, obeća Sašenjka sama sebi, s dobrodošlicom ću dočekati sedam grama olova i za Snješku i Karla ostaviti izraz ljubavi na dverima vječnosti. Vrijeme je za završni čin.
Post je objavljen 02.06.2015. u 15:17 sati.