Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/mosor2

Marketing

Moj dide

Moj dide s očeve strane rođen je 1901. u Donjim Kaštelima. Neobični nominativ riječi djed – dide – karakterističan je za Kaštela. Po zanimanju je bio težak. Oženio se u kasnim dvadesetim, sin jedinac im se rodio 1931. Baba je umrla 1974. Dide je doživio 85 godina, a da je nije prežalio.

Nakon što su se moji razveli kad sam imao deset godina, više nisam često odlazio k njemu – tek po nekoliko puta godišnje, a to se još prorijedilo kad sam otišao studirati u Zagreb. On je međutim živio za moje posjete. Pamtim duga popodneva i večeri koja bismo proveli u razgovoru. Znao mi je pričati o ljudima i događajima kojima je prisustvovao: talijanskim gospođicama na splitskoj Rivi, pogibiji kapetana krstarice Puglia 1920, agrarnoj reformi, Sokolskim sletovima i političkim previranjima u Kaštelima i Splitu između dva rata, talijanskoj okupaciji i coprifuocu.

Međutim, pošto je interes jednog tinejdžera uglavnom vezan za suknje i muziku, ja sam tek mnogo kasnije postao svjestan važnosti onoga što sam tada pustio da mi na jedno uho uđe, a na drugo izađe i tek sada znam pitanja koja sam mogao i trebao postaviti. Ništa neobično.

Dio didovog pričanja koji sam najbolje zapamtio, prirodno, odnosio se na rat. Možda i zato što je odudarao od sveprisutnog herojskog narativa – bila je to priča običnog čovjeka koji se mimo svoje volje zatekao u ratnom klanju. Bio je mobiliziran u partizane po oslobođenju Dalmacije, najvjerojatnije početkom 1945, u svojoj 44. godini. Ukrcali su ih u kamione i odvezli mislim u Sinj, na gradski trg. Morate znati, nitko od nekoliko stotina ljudi, pretežno seljaka, sakupljenih na trgu nije bio oduševljen idejom odlaska u rat, a dijelu njih partizani vjerojatno ne bi ni predstavljali političku opciju prvog izbora. I tako, kad se pronio glas da će ići u popunu 1. dalmatinske brigade, opći stav je bio “Ajme – to su proleteri – oni idu di je najgore!” Pa su seljaci okupljeni na trgu izveli tipično seljačku lukavštinu: viši i mlađi pogrbili su se u sredini, a prema van su isturili slabe, kljaste i bolesne – i kada je komandant 1. dalmatinske stigao na trg i vidio neskladni skup, rekao je samo: “Ma šta ste mi ovo doveli – goni to ća doma!” Sad, jesu li ih vratili, pa ponovo poslali, ili su ih samo presložili, to se ne sjećam, tek znam da su nekoliko dana nakon toga dio sposobnih – a s njima i mog dida – rasporedili u popunu 12. dalmatinske brigade.

Ratni put 12. dalmatinske udarne brigade od siječnja do svibnja 1945. godine bio je dugačak i težak. Nakon oslobađanja Mostara i Širokog Brijega, probili su se po sniježnoj vijavici od Kijeva prema Kninu (ostavljajući za sobom pedesetak smrznutih suboraca), oslobodili Bihać, dobar dio Like i Senj, te sudjelovali u krvavim operacijama oslobađanja Rijeke i Trsta.

Sjećam se jezivog didovog opisa potpuno spaljenog Gračaca – u kome su ustaše poklali sve što su zatekli – partizani su našli samo jednu poluludu staricu koja se od svakog živog sakrivala u nekakvom trapu za krumpir i izlazila samo noću. Borbe su bile gadne, pogotovo novim borcima – stari su bili iskusni i pazili jedni druge – a prinove su najčešće bile topovsko meso. Pamtim priču – moglo je to biti na prilazima Sušaku – u jeku bitke, partizanski vodnik urla na vojnike, šćućurene u rovu, pokušavajući ih natjerati u samoubilački juriš na bunker iz kojeg puca teški mitraljez: “Naprid, naprid – pobiću vas ka pase!” – i nepažljivo izviri, da bi mu u slijedećem trenutku glavu raznio mitraljeski metak, spašavajući im život. I priču o njemačkoj koloni koju su naši zaustavili na cesti: partizanski oficir dolazi do čela kolone i preko prevodioca pita: “Tko je komandant? Predaj oružje i arhivu!” Njemački major – vojnički uspravan, plav, stisnutih usana – s hrpe dokumenata grabi jedan papir i prkosno ga cijepa. Zatim dohvaća drugi. “Stani! Predaj arhivu!” – major pocijepa i drugi papir. “Predaj arhivu!” – major uzima novi papir. Oficir vadi pištolj i puca Nijemcu u čelo. “Tko je zamjenik? Predaj arhivu!” Zamjenik predaje arhivu.

Moj dide je kraj rata dočekao u Škofjoj Loki. Na željezničkoj stanici čuvani su zarobljeni neprijateljski vojnici, čekajući divizijski sud. Da, bilo je suđenja, iako je u većini slučajeva presuđivano brzo. Ustaše i četnici su prošli loše, domobrani su se uglavnom izvukli. Jednog dana, dide je određen u streljački vod, ali nije imao želudac za tako nešto. “Ja ovo ne bi”, rekao je. “Kako ne bi!? Šta ne bi!? Polazi!”. “Ja ne bi. Ne mogu”. Srećom, tu se zatekao jedan stariji partizan, njegov poznanik i obratio se prvom: “Dobro je – pusti ga”. A didu je rekao: “Ajde ća! Biži!”

Zbog tršćanske krize, brigada je zadržana u okolici Trsta i na Soči još nekoliko mjeseci, a dide je demobiliziran do kraja godine.

Smotra Jugoslavenske armije u Trstu, 05.1945.

Da li zbog neherojske vojne karakteristike, odsustva ratnog entuzijazma ili posjedovanja viška poljoprivrednog zemljišta, didu nikad nije priznat njegov partizanski staž i nikakve beneficije. Doduše, mislim da za to i nije mnogo mario. O ratu je pričao realno, bez gorčine – znajući da je bilo svega, ali svjestan da je bio na pravoj strani.

Zašto sam pokrenuo ovu temu? Pa eto, gledam na televiziji performans sitnih i krupnijih ratnih profitera i wannabe državnih udarnika u Savskoj i na Markovu trgu, čitam bisere likova koji ih na ovaj ili onaj način uspoređuju s partizanima i razmišljam:


1. Drugi svjetski rat bio je bez pretjerivanja obrana civilizacije od mraka fašizma, možda jedini rat u povijesti čovječanstva koji je trebalo voditi. S druge strane, balkanski ratovi devedesetih bili su glupa, nepotrebna, infantilna epizoda, u kojoj bi vojnici bili najmanje pogriješili da su puške uperili u vlastite zapovjednike.

2. Samo u borbama u kojima je 1945. sudjelovala 12. dalmatinska brigada – i moj dide s njom – bilo je više poginulih i ranjenih nego u kompletnom tzv. Domovinskom ratu u Hrvatskoj.

3. Većina domoljubnih guzičara s Markova trga, Klemmova i Glogoških, imala je kraći ratni staž čak i od mog dida, i svi su ga vrlo dobro unovčili.

4. Moj dide je trideset godina radio u polju prije mobilizacije, i trideset godina nakon što se vratio kući. Svi bivši partizani što sam ih znao radili su sve do starosti. I didov brat što se iz partizana vratio bez stopala. Za razliku od ugojenih lezilebovića iz šatora što glume žrtve pred umornim konobaricama.

I još jedna bitna, ključna razlika: moj dide je bio tih, skroman, radišan, pošten i dobar čovjek. Čovjek koji nije zaslužio da ga stavljam ni u isti pasus, a kamoli u istu rečenicu sa šatoraškim ološem.

Post je objavljen 30.05.2015. u 06:40 sati.