Ultrasoničan moment: pušeći na balkonu, primjećujem automobil kako manevrira u mojoj slijepoj ulici. U jednome trenutku vozač zastajkuje, i kroz otvorene prozore vidim da drži telefon na uhu i nekome daje geografske upute, a zatim, zaprepašten, s petnaestak metara udaljenosti, kroz zvukove grada, auto-motora i udaljene dječje igre, začujem i metalni glas sugovornice iz njegove slušalice.
Jesam li šišmiš ili je nagluhi vozač podesio zvuk telefona na 11?
***
Nalazeći se često u ulozi prevoditelja, zamjećujem određene socio-psihološke obrasce. U nadi da će se lista jednoga dana proširiti do obima priručnika, ili barem članka,
a svjestan da zbog lijenosti i otpora svemu akademskome - neće,
prilažem ovdje opažanje-dva da:
a) rijetki domaći čovjek shvaća da u komunikaciji sa strancem ne smije se u glavi prevoditi s materinjeg jezika; čak i oni koji stranim jezikom barataju dobro, zapnu i ublokiraju mozak nekim glupim, nepotrebnim domaćim uzrečicama, poslovicama, šalama, frazama, idiomima, kojima pribjegavaju zbog neznanja ili obične nervoze. To još češće ljudi čine kad pokušavaju sročiti dopis - žudnja za upotrebom domaćih birokratskih klišeja, prevelika je i treba se tući sjekirom
b) domaći čovjek često daje odgovor koji želi, a ne onaj koji se od njega traži. Umijeće šupljeg govorenja utkano je u srž naše kulture.
c) nativni govornici engleskoga, napose Britanci, često su previše opušteni i usaljeno lijeni kada na materinjem jeziku pričaju s ostatkom svijeta; često ne razumiju da različiti jezici i različite kulture od engleskog različito pamte, i da deklarativno razumjeti engleski jezik ne znači i
razumjeti svaku od tisuću upotreba glagola, recimo,
"to put" ili "to set" (+ off, on, up, down, in, out, forth, back, itd. etc.);
domaći čovjek uglavnom ništa od toga ne zna, budući da kod nas glagoli imaju jedno ili dva značenja pa - analogno - i u engleskome on pamti samo jedno ili dva značenja.
U takvim zavrzlamama, fascinantno je promatrati reakcije; tko će i koliko grčevito popunjavati rupe kontekstom,
tko će zablejiti u prazno - a tko nervozno u prevoditelja - kada konteksta nema.
d) naš visokoobrazovani, akademski čovjek, stručnjak ili profesionalac, netko tko se svojim znanjem i svojom personom intimno i javno diči, a koji tvrdi da strani jezik "malo razumije - uglavnom stručnu literaturu" (no koji ga - možda i zbog generacijskih razloga - nikad nije imao prilike dobro savladati) ne voli odjednom shvatiti da ne razumije - ništa;
ne voli priznati to sebi ili okolini, i to se može jasno pročitati na njegovu (uvijek njegovu, nikad njezinu) licu.
U tome slučaju, on obično - iziritiran - glasno svima oko sebe napomene da se "u Republici Hrvatskoj govori hrvatski jezik" ili se kiselo našali da će ipak govoriti (i da mu se prevede na) hrvatski jer je "hrvatski sada jedan od službenih jezika EU", pa time - eto - on i svi mi s njime slijedimo neke više državnopravne principe.
***
Ljudi su smiješni.
Ljudi kojima samopoštovanje počiva isključivo na socijalnom, političkom, profesionalnom ili akademskom statusu, smješniji su od drugih.
***
Drugi dan za redom vozio sam se u autobusu javnog gradskog prijevoza.
Danas čak nisam trebao pitati kako se i gdje poništava karta.
Post je objavljen 28.05.2015. u 17:36 sati.