Marketing
Nemam dojam da sam završio ovaj post kako spada.
Zapravo, piše mi se o seksu. Pokušavam, nekako, ne razmišljati o njemu pretjerano, mada je blago kontraproduktivo, utoliko da nije pretjerano moguće, uvijek nađe neki suptilan način da se pronađe zazvanim, kao tema. Jučer mi je prijatelj, ili kolega, ne znam, uputio tu neku zamisao da je teško ne biti privlačan. Ovo je digresija samo naizgled, ide ka nečemu, čekaj. Kaže, okej je za nas, mislim, mi izgledmo donekle normalno. Ne citiram ga, parafraziram, ne izražava se u mom nekom preferiranom stilu; sa previše riječi za ičije dobro. Možda zato nismo prijatelji. No, čekaj, dakle, kaže, mi izgledamo donekle normalno, nas dvojica, zamisli kako je onima manje donekle normalnim ljudima, kako njima, zapravo, mora da je teško. Uputio sam ga plakatima polu-golih prekrasnih nekih divno definiranih djevojaka ispod velikog fonta napisanih kalcedonia ili intimisimi natpisa, posvuda. Pokušao sam, nekako, uputiti da frajeri ne natjeravaju taj neki standard ljepote, te da čak i debeli frajeri ponekad ubodu super neke komade. Zapravo, sada kada razmislim, sjeda mi da je zaista utješno kako, tradicionalno, najgrozniji idioti nekako odšeću doma sa divnim nekim ženama, iz razloga koji je valjda samo naturalnoj selekciji i neobjašnjivim valovima optimizma, jasan. Žene imaju tendenciju, ili barem naviku, vidjeti ono najbolje u ljudima, i često, zaljubiti se u to, što god to zapravo je. One također, na nejasne mi načine, ponekad vide dobre stvari u onim lošim stvarima, i još češće, zaljube se, opet, pa i u to. I tako, dok vise u sve-tanjujućim bikinijima na sverastućim plakatima sveprisutnosti, one zapravo nude svu ljepotu i veselje i ljubav poznat ljudskome rodu, jer takvu su ju nafotkali i takva ona je, zapravo, prelijepa, i samim time puca nevjerojatno neuhvatljiv standard za juriti prema, za sve ostale djevojke planete, koje ne samo da moraju izgledati tako već i uz to, praštati nama što od njih to tražimo. Stoga da, zamisli kako je frajerima koji ne izgledaju donekle normalno. Zamisli, kolego sa kojim zapravo vodim ovaj razgovor retroaktivno, kako je djevojkama koje ne izgledaju donekle normalno. E to, to je frka. To je sranje. Te su one djevojke o kojima mi govori druga prijateljica, o kojoj ću kad prelomim paragraf. Čekaj.
Evo. Dakle, prijateljica mi govori o groznim navikama njenih poznanica, ma, zapravo, jedne poznanice ali sam siguran da je navika prisutnija no samo u jednoj, mada ne znam kako sam zapravo siguran u to, možda griješim u potpunosti, no držmo se te dakle jedne njene poznanice, koja osjeća da mora oralno zadovoljiti frajera prvom mogućnom prilikom jer osjeća, negdje duboko zakopano u egu joj, da neće biti dovoljno zanimljiva u nedostatku te eksplicitne motivacije. Da će frajer naprosto izgubiti interes. Kaže, i nemojte joj reći da sam pisao o tome jer me zamolila na diskreciju, da to nije odluka koju ona donese svjesno na temelju te blage nedefinirane panike da osoba koja ona je nije dovoljno zanimljiva sama po sebi, nego joj je "jednostavnije" to napraviti u kontrastu sa to ne napraviti i kasnije se pitati, svjesna kakva je, da nije djevojka sa plakata intimisimi reklama.
Mislim, to donekle radim i ja, na neki svoj manje oralno-seksualan način. Ja, također, predstavljam neku kompletno nedefiniranu sliku sebe gotovo svim djevojkama koje sretnem. Nikad ja zapravo nisam ja. I'm a hundred different people from one day to the next. Imam šaroliku lepezu masaka za predstaviti se sa, moje je lice panična hobotnica u bijegu, zabije se uz površinu i utopi se u boju. To radim polu svjesno, ne u potpunosti bez kontrole, i mada je razlog napola taj da mi je glumiti nekog drugog na tren ili dva zapravo zabavno, druga polovica razloga je ista kao razlog gore spomenute djevojke. Ja, zapravo, nisam dovoljno zanimljiv, ili se barem bojim da nisam. I imam nekako dojam da je priznanje takvog straha rušenje četvrtog zida, da bi se sistem na kojeg smo pristali, kod na kojeg smo navikli, urušio na sebe kada bi ju pogledao u oči i rekao joj da "ovo zapravo nisam ja, radim sve ovo za tebe".
I tu je taj neki trenutak koji mi sine, i kojega se držim dok o njemu pišem do li rijetko kada u njemu živim. Sine mi da u silnom natjeravanju tuđih standarada, svoje vlastite ruke kopaš i mažeš u tuđe rudo, ili riječima drugim; U natjeravanju tuđih vrijednosti zaboravljaš na svoju.
Ne možemo svi biti isti. Kako bi smo?
Nisam zapravo htio pisati o ovome. Htio sam pisati o seksu. Izašlo je ovo. Nema previše toga što mogu napraviti oko toga. Već sam stisnuo "objavi".
Post je objavljen 24.05.2015. u 12:47 sati.